Muha u juhi | Mario Brkljačić

STANOVI, PSI, LJUDI

 

Nečije dijete plače.
Nečiji alarm mi svrdla uši.
Nečiji luđački smijeh od lijeva.
Netko buši zid.
Netko viče na nekog.
Pas laje.
Netko lupa šrafcigerom po cijevima radijatora.
Netko isprobava nove zvučnike.
Netko doziva nekog, dolje, na ulici.
Netko ima tulum.
Netko s prozora viče na nekog na parkiralištu koji se mota oko nečijeg auta.

Sjedim na kauču i slušam sve to. Pomišljam, ovo neće biti dobro. Ovo moram odmah prekinuti. Taj stan u koji useljavamo, to je, ne znam, strašno. Kako da čovjek zna? Kako da zna da će naletjeti na takvo što? Pasmater, nismo smjeli napustiti ono naše staro potkrovlje. Dobro, ljeta su bila vruća, a zime hladne, a bilo je i miševa, ali, ipak… ovo ovdje, ovaj golubinjak na terasi s pogledom na crkvu… ova buka… Dok razmišljam o svemu uši mi para cviljenje tramvaja u zavoju. Na desetom sam katu ali taj grozan zvuk je jači nego na ulici. Jebemti, nazvao bih ženu da sve zaustavi, ali mob se ispraznio. Ipak, palim ga, tu moju staru Nokiju, možda će izdržati jedan sms, nadam se. Evo, ruka ruku mije… kurac, triput je zapištao i ugasio se. Ni glasa više od njega. Kao ni od prijatelja. Moram napuniti bateriju no kad je napunim nitko ne zove. Nitko ni sms da pošalje. Osim banke, mater joj jebem, ta šalje opake poruke: trenutno stanje blabla… dozvoljeno prekoračenje po tekućem računu istječe tad i tad. Užas, pomišljam, koju sam lovu dao za tu spravu, a gle ta sranja koja mi prenosi. Ničemu mi ne služi osim za podsjećanje da sam dužan banci lovu. Bacam Nokiju na jastuk i oprezno ustajem. Nedavno sam operiran i moram paziti na kretnje. Dolje me siječe, rana je još friška, prije četiri dana su mi izvadili konce. Odlazim na lođu i gledam svijet s visine. Čini mi se da je nešto podnošljiviji nego kad si dolje, na tom užarenom asfaltu. Zaključujem da je i bogu tako bolje pa zašto da silazi? Na koncu, jednom davno je sišao pa je dobio po leđima. Nije on glup da opet učini istu grešku. A, ruku na srce, komu je on više potreban? Priziva li ga tko kad mu je dobro? A, kad mu je loše, onda ga psuje. Poneki ga samo lukavac pokušava preveslati pa omota krunicu oko zapešća i krene s molitvom. Onda najčešće zaspe ili mu zazvoni telefon ili mu iskipi mlijeko. Jebiga bože, trivijalnosti su te sjebale. Tehnika te sjebala, moraš priznati. Znam da zvuči jadno no to je istina. Priznaj da si poražen od lonca, telefona, automobilskog alarma ili zvona na vratima. Nekako mi se čini da te pregazilo vrijeme. Nekako si out, kao Manifest komunističke partije ili Biblija. Dobro, držiš se još po nekim zaseocima u brdima gdje zavijaju vukovi a zimske noći su duge, ili u zaleđenim ravnicama po kojima brije košava. Tamo si, u mislima kakve babe pod debelom ponjavom, dok vani vjetar kovitla snježnu prašinu, a psi cvile od hladnoće.
Povlačim se natrag u sobu. Produžujem do kuhinje. Sjedam za stol. Tu tek čujem lift. Kako udara. Kako ljudi lupaju vratima. Kako zveckaju ključevima. Jebote, čak se i to čuje. Od čega grade te zgrade? Sumnjivi su mi ti zidovi. Ustajem, prilazim zidu i kucam. Ovo je da čovjek ne povjeruje. Netko kuca s druge strane. Ili mi se pričinja? Opet, glupo mi je pokucati da provjerim kuca li to netko zaista ili ne. Odmahujem rukom, odlazim u sobu.
Sjedim na kauču i čekam ženu da joj kažem da ćemo se ipak vratiti u potkrovlje ako ga nisu u međuvremenu nekome iznajmili. Znam da će reći da stan, istinabog, nije nešto, ali da nema snage vratiti se u potkrovlje.
Gledam u zid. U raspelo kojeg više nema. Ostao je samo bijeli križ na sredini posivjelog zida.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.