Muha u juhi | Mario Brkljačić

TE UŽASNE KRLETKE S PTIČICAMA

 

Da, sad sam tu.

Budim se.
Zurim u strop.

Već nekoliko noći za redom sanjam kako padam s balkona.
Neko vrijeme vrtim taj film.

Ona je pokrivena preko glave.
Diše teško.
Povremeno zastenje.

Ustajem pazeći da je ne probudim.

Oblačim majicu i trapke.
Odlazim na balkon.
Tiho zatvaram vrata za sobom.

Pripaljujem cigaretu.
Naslanjam se na ogradu.
Pušim i prelazim pogledom preko nebodera.
Na balkonima susjedne zgrade svakojaka krama.
I te užasne krletke s ptičicama.

Osjećam vrtoglavicu.

Sjedam na bambusov stolac.
Iz ormarića izvlačim konzervu.
Obožavam taj zvuk.
Obožavam pivo.
I još nešto: jednostavno ne mogu trijezan započeti dan.
Ne, ne radi se o ovisnosti.
To je potreba.
Kao drugima kava i cigareta.
Novine.
Vijesti.
Ili onima pametnima doručak i čaša soka.
Već sam tri godine ovdje.
Živimo u toj sobi.
Čekamo presudu.
Neizvjesnost je teška.
Paralizira.
Danas smo ovdje, a već sutra, tko zna.
Nemamo kamo, to je.
Nemamo nikoga.
Njen je otac mrtav.
I moj.
Njena je majka u ludnici.
Moja nije, moja je sama.
Ne zovem je mjesecima.
Ne znam kako je.
Bojim se nazvati.
Svakim danom taj je strah sve veći.
Između sjebanih ljudi postoji neka magična privlačnost.
Nešto neobjašnjivo zdravim razumom.
Jer, kako biti s nekim tko ima sobu i čeka deložaciju?

Na Sljemenu se skupljaju crni oblaci.
Bacaju sjene na šumu.
Neki dijelovi su još obasjani suncem.
Zeleno blještavilo.
Počinje puhati vjetar.

Plastična vrećica leti preko nebodera.

Naglo se smračuje.
Vjetar podiže prašinu i smeće.
Na otvorenim prozorima lepršaju zavjese.
Na vrhovima zgrada vihore zastave.
Praznik je.
Ne znam koji a i ne interesira me.
Sjedim i pijem.
Gutljaji su mi sve duži.
Povlačim se dublje u balkon.
Vadim iz džepa trapki grumen hašiša.
Spravljam si pljugu.
Pljusak koji počinje me smiruje.
Pušim.
Ugoda mi struji tijelom.
Imam neki čudan osmijeh na licu.
Pogled kroz staklo balkonskih vrata; ona spava.
Ovo su dobri trenuci.
Kad dođe taj dan moram biti jak.
Ne, mi nemamo nikakvih šansi.
Nismo u stanju nikoga podmititi.
Čekamo.
Ipak, mislim da sam spreman.
Ima tih rupa po Zagrebu.
Na periferiji.
Sto pedeset, dvjesto maraka.
Zahod u dvorištu.
Zajednička kupaonica.
Nema beda, bit će okej.
Jučer sam rekao Tamari: Hej, ja više ne mogu ovako. Pun mi je kurac tog skrivanja. Te maćehe. Tih drotova koje kurva zove.
Prekjučer ih je pozvala.
Kao, u stanu je narkoman, ona se boji.
I evo ti njih za pola sata.
Ulaze u sobu, osvrću se u čudu.
Vi ste novi? upitam ih.
Visoki me traži osobnu.
Izvolite, kažem.
On zove centralu.
Traži provjeru.
Dok čeka odgovor očima kruži sobicom.
Zuri u rešo, u madrac na kojem spavamo.
Vi ste branitelj? pita me.
Zar je to važno? pitam ja njega.
On se kiselo osmjehne.
Iz motorole dopire glas: Nema ništa. Čist je.
Osmjehujem se.
Visoki kaže nižem kolegi: Idemo.
Na hodniku razgovaraju s maćehom.
Upozoravaju je da će drugi put platiti troškove intervencije.
Ona ponavlja: Bože mili, Bože mili…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.