Muha u juhi | Mario Brkljačić

TO

je odvratno.
Ta gvalja u grlu.
Škrgutanje zubima.
Sve sam ih zdrobio.
Plombe mi poispadale, ostali šiljci koji bodu jezik.
Boli me čeljust.
Svako jutro pljujem krv u lavabo.
Tup sam.
Ništa mi se ne da.
Samo se obučem i iziđem.
Iz dimnjaka tih kućica suklja otrovni dim.
Smrdi kao spaljene lešine.
I iz kanalizacije zaudara.
Po trulom mesu.
Ulica je razrovana.
Sva nekako visi u desno.
Nema pločnika i putem se stalno moraš sklanjati pred automobilima.
Nabiješ se leđima na zid kuće i čekaš da prođu.
Onda nastaviš preskakati te rupe, te lokve.
Kakav odvratan grad!
Tri sive kućice i onda šest katnica boje marelice ili purpurno kardinalske.
Prozori od plastike, satelitski tanjuri na balkonima.
I ti novi stanari, plastične žene s teškim naglaskom i muževi u crnim odijelima i s bubama u ušima.
Već rano ujutro izlaze nabrijani.
Vrijeme je novac, govore im na televiziji.
Pljujem na cestu.
Zirkam u birtije.
Tražim onu gdje još nikog nema.
Evo, ova je prazna.
Ulazim.
Kavu i pelin, kažem.
Sjedam u separe.
Palim cigaretu.
Gazda je star, ćelav i debeo.
Donosi mi piće.
Hoćete novine? pita.
Hm, ne znam, ma, može, kažem.
Izvolite, reče tip.
Hvala.
To je normalna komunikacija, pomislim; Hvala-molim-dobro jutro-ugodan dan-također-i vama…
Sve zbog love.
Da nije lova u igri, koliko god mala bila, deset ili dvadeset kuna, nije važno, ne bi te ni pogledao.
Čitam naslove.
Gledam slike.
Općepoznata drolja spominje boga.
To je, kao, intervju.
Onda žena nekog nogometaša govori kako mužu sprema specijalitete dok je on na treningu.
Sva blazirana, sa strahom u očima.
Boji se, kravetina, da ga ne izgubi.
I ona nosi križ oko vrata.
O, bože, na što si spao!
Govore nam, komunizam je bio zlo.
A, ovo, pitam ja vas? Šta je ovo?
Molim? začujem konobara iza sebe.
Okrenem se.
Šta?
Nešto ste rekli? kaže.
Odmahujem rukom.
Ma, ne, oprostite, odgovaram.
On kimne i nastavi glancati čaše.
Ajde, glancaj te čaše, pizda ti materina, debilu usaljeni. Snishodljivi gade. Usrani mali obrtniče.
Odlažem novine u stranu.
Gledam kroz izlog.
Kišica.
Sjetna, rekao bi Branko Uvodić.
Auu, koji lik, u pizdu materinu!
Čitave devedesete su mi se svele na njega.
Da me netko na cesti upita što bih mogao reći o devedesetima, ne bih spominjao rat i poludjelog predsjednika, HDZ, pljačku, Crkvu u Hrvata, zapjenjene nacionaliste a bivše komunjare, intelektualce pizde, novinare doušnike, i to.
Ne.
Rekao bih, Branko Uvodić.
Ponekad ne mogu vjerovati što se sve dešavalo u ovih petnaestak godina.
Od pada Berlinskog zida do današnjih dana.
Previše toga za jedan život, a kad se sjetim svojih staraca, s druge strane, onda mi tek ništa nije jasno.
Uz ovaj rat, oni su pregrmjeli još i onaj svjetskih razmjera.
Ne znam.
Ipak, mislim da su oni bolje prošli.
Njih je poslije rata čekao socijalizam.
Nas je dočekao kapitalizam.
I to ovaj šupak od kapitalizma.
Gdje za malo para svatko skida gaće i spreman je biti izjeban.
Ma, nema se više obzira.
Ne isplati se.
Ali, zato ima boga.
Sveprisutan je; eno ga u novinama, eno ga na televiziji, eno ga na uglu, eno ga na retrovizoru džipa, eno ga u saboru, eno ga na sisama pjevačice, eno ga na čelu Sudca, eno ga na zidu u vojarni, u školi, u bolnici…
Pitam se, gdje je bio kad su se oštrili noževi?