Muha u juhi | Mario Brkljačić

UZMI SVE

Te ptice, pasmater, pa to više nije normalno.

Tek što počne svitati eto ti njih. Pjesnici to zovu pojem, ali meni je to kričanje. Te ševe, grlice, vrapci, kosovi, neki, ne znam kako ih zovu, uglavnom šareni su kao apstraktna platna, pa vrane, svrake… bude me, a tako bi ih rado skupio u zbirci pjesama.

Ma, ne znam, s druge strane, kad razmislim, drago mi je da imam ispred prozora taj kesten. Mlad je još i lijep je. Ima bujnu prekrasnu krošnju. Kao što sam ja u mladosti imao bujnu kosu. Čuva me od sunca taj moj kesten. Ovdje zna biti pakleno ljeti. Iz sobe gledam zalazak sunca i svaki se put radujem tom prizoru. Ako ste živjeli kada ili živite u potkrovlju znate o čemu pričam. Da ga nema, ovdje ne bi bilo za živjeti. Mislim, ionako nije, ali ja nemam love za nešto bolje. Ili barem za klima uređaj. Ali, ta živina u njegovoj krošnji, te ptičurine mi izjedaju živce.

Subota je i Tamara je otišla na posao. Ležim i buljim u lamperiju pocrnjelu od čađe. Kauč mi je odmah do prozora i godi mi taj hladan povjetarac koji mi klizi po golom tijelu.

Ove u krošnji pojačavaju. Užas. Ustajem, bauljam do kupaonice. Dok pišam, psujem ih.
Umivam se i odlazim u kuhinju. Spravljam si nesicu pa palim mobitel. Radio. Reklame… gasim ga, taj radio, tu spravu koja te samelje dok se još ni probudio nisi. Sjedim tu gol, pijem kavu, gledam u pod, otpuhujem dimove prema stopalima.

Tamara je ostavila sto kuna na stolu. Trebao bih otići na plac, kupiti piceka, krumpira, zelene salate i rotkvica. Tako je napisala na poleđini nekog računa. Ne znam da li da ispečem to pile ili da ga skuham pa napravim umak od paradajza? I kuhani krumpir s maslinovim uljem i češnjakom? Hm, pomišljam, možda je bolje kuhano, znate ono, manje masnoće, manje kolesterola, zdrava prehrana i to. Iz tog premišljanja trgne me kucanje na vratima. Skočim na noge, pokrijem rukom jaja, jer vidim da neka žena zuri u kuhinju kroz prozor, kroz zavjese, otrčim u hodnik, priđem vratima i kažem: Odmah, samo trenutak!

Dok se oblačim razbijam si glavu tko bi to mogao biti. Nikad tu ženu nisam vidio, a posebno me uznemiruje njen izgled. Hoću reći, sumnjiva mi je. Ima one moderne naočale s uskim crnim okvirima, one kakve nosi Tarik, lijep kostim boje pijeska i urednu frizuru. Takvi likovi još nisu kucali na ova vrata. Definitivno. Otvaram.
Dobar dan, vi ste Mario Brkljačić? upita me žena. Htio sam reći da jesam ali sam samo otvorio usta i… ništa. Oblio me znoj, presjeklo me u želucu. Ipak, došao sam k sebi i rekao joj da jesam i da uđe.

Odmah je otišla ravno. U sobu. Pogledom je prešla ukrug i rekla mi da je ovrhovoditeljica i tutnula mi rješenje u ruku. Pitala me može li sjesti. Samo sam kimnuo.

Čitam stojeći. Vidim da je ovrhovoditelj (kakva riječ, za ne vjerovati). ZET. Ulovilo me bez, kaže, valjane karte u tramvaju broj 12, u Savskoj ulici, dana… itd. Gledam iznos; osamsto kuna. Osamsto kuna! viknem. Za švercanje u tramvaju?! dodam u nevjerici. Gledam je.

Ženska je skroz kul, kažiprstom miluje nos.

Stojim i buljim u taj papir, u ananas grb naše banana države. Glavom mi, kao u filmu, prolaze face tajkuna, ratnih zločinaca, političara, lice suca Ustavnog suda koji je osumnjičen za silovanje Bosanke.

Ovaj Šnajder, je li u boji? odjednom izvali ta ženska u mome naslonjaču.

Šta? kažem.

Televizor. Je li u boji?

Bio je, ali je crko neki dan. Zašto pitate?

Zato što vam moram zaplijeniti stvari u vrijednosti osamsto kuna. Zašto ga držite ovdje ako je neispravan?

Ne mogu vjerovati u to što je rekla. A da stoji tamo, pokažem prstom u drugi kut sobe, onda bi stvar izgledala okej? Onda bi znali da je neispravan?

Samo se nasmiješila.

Sjeo sam jer ovo je previše za početak dana. Pogledam na sat; 07:14 One ptičice u krošnji, kažu pjesnici, poju i dalje. Da mi je kalašnjikov skinuo bih sve lišće s tih grana. Sav taj pjev bi skupio u zbirci pjesama.

Ovaj kompjuter, pogledala me, koje je marke?

Da mi sad netko izmjeri tlak dobio bih momentalno bolovanje i bolničku njegu.

Mislio sam da djelatnici u javnom sektoru ne rade subotom, rekao sam zlobno.

Samo se nasmiješila. Prošla je ona ohoho ovakvih spika. Ne pada joj na pamet da mi odgovori. Ona postavlja pitanja. Poput slijedećeg.

Vrijedi li to osamsto kuna?

Ne mogu vjerovati da me počela zajebavati. Tu sjedi u mome naslonjaču, miluje nos bijelim prstima i ponižava me.

To je komp bez imena. Hong Kong komp. Ta sprava jednostavno ne vrijedi ništa. Zamislite, ima samo 8,3 gigabajta hard disk. Procesor je spor kao pravda, a monitor je mutan kao svijet u očima alkoholičara.

Naravno, samo se nasmiješila.

Ustala je. Ja sam ostao sjediti. Boli me kurac, neka izvoli sama izići. Pa neću je valjda nakon svega još i ispratiti?

Sud će vam sjesti na plaću, gospodine Mario, čuo sam je kako govori u hodniku, doviđenja.

Šta!? viknem, ali već je zatvorila vrata za sobom. Joj, kako me šarafi u crijevima.

Praznim ih i čitam još jednom tu usranu presudu. U kuhinji zvoni mobitel. Odškrinem vrata zahoda i buljim u mob na stolu.

Perem ruke i odlazim u kuhinju. Gledam, Tamara je zvala. Jebiga, nemam love na kartici pa ne mogu ništa. Nema veze, ako je nešto važno nazvat će još jednom.

Oblačim se, uzimam onih sto kuna i izlazim iz kuće.

Prije više od pola godine plinari su raskopali ulicu, položili cijevi, zatrpali jarke pijeskom i šljunkom i otišli. Do danas nije došao asfalt. Prije su te poslove radili Bosanci, sada ih obavljaju Zagorci. Po cijele sam ih dane slušao s proljeća. Koja špreha, jebate! Za krepat. Ležao sam u sobi i smijao se. Zbog njih nisam mogao čitati knjige. Nije mi bilo žao.

Putem razmišljam kako da se opravdam pred ženom. Hm, jednom sam napisao žalbu na presudu i stvar je otišla u zastaru. Ali ovaj put sam pred zidom. Znam da će mi žena popizdit. Gledat će me onim koja-si-ti-budala-ne-znam-zašto-sam-s-tobom pogledom.

…

Stavio sam peći pile i sad ležim u sobi i čitam knjigu. Soba se polako ispunjava mirisom pečenog mesa.