Muha u juhi | Mario Brkljačić
ZUBALO U ČAŠI NA NAHTKASLU
Za razliku od onog Mersaulta iz lektire ja vas neću lagati jer se točno sjećam kad je umrla, ne moja majka, nego baka.
No, to ništa ne mijenja na stvari.
Mislim da je suvišno reći da sam je volio.
Jako.
I, dok je ležala na kauču s onim groznim povezom oko čeljusti, plakao sam i razmišljao kako je bog zapravo običan gad i kako je sve što je stvorio gadljivo.
Na njegovu sliku i priliku, dakako.
Da, ridao sam i psovao.
Ti, prokleto, staro đubre!
Ti, smrade jebeni, okrutni!
Govno, pička li ti materina!
Urlao sam, sam u stanu, jer je mama otišla srediti formalnosti oko ukopa.
Onda sam zario lice u šake i gutao sam suze.
Govorio sam, zašto psuješ prikazu?
Zašto podižeš pogled uvis i psuješ luster?
Ma, gore nema ničega.
Gore je samo smrt.
Vakumirana i zaleđena kao svinjska plećka na akcijskoj prodaji u Konzumu.
Da. Smijao sam se tome, a onda sam se naglo uozbiljio.
Sjetio sam se Tibetanske knjige mrtvih i Čikai Bardo stanja, onog prvog koraka kada umrli kreće na put svog konačnog oslobođenja ili, ako ne uspije, povratka u život.
Život kakvog živimo svi mi, ovdje, na ovom tužnom mjestu.
Mjestu kojeg mrzimo i volimo jer ne znamo drukčije.
Kažu, pred samu smrt bit ćete ono što zaželite biti.
A strah?
Što s njim, pitam ja vas.
Pa, tko u trenutku smrti razmišlja o životu?
Budućem, naravno.
U trenutku smrti, koliko ja znam iz priča i literature, ljudi razmišljaju o životu od kojeg se odvajaju i o svojim najbližima.
O svojim roditeljima i o svojoj djeci.
Tko bi normalan, molim vas, razmišljao o samom sebi i životu koji ga čeka?
O svemu sam tome razmišljao držeći bakinu hladnu ruku u ruci.
Onda sam svrnuo pogled na nahtkasl.
Zurio sam u fotografije njenih najbližih.
U mrtvog dedu, u mrtvog tatu, u mamu, u brata i u sebe crno-bijelog na Zrinjevcu, s loptom u ruci.
Zubalo u čaši.
Da, ja se, za razliku od onog Mersaulta, sjećam svega.
One fleke od mokraće na madracu kad su stigli pogrebnici da iznesu tijelo.
I limenog lijesa u koji su smjestili baku.
Proleterku koja je čitav život čistila tuđa govna u Prvomajskoj.
I onog čudnog zadaha po mesnici koji je ostao za pogrebnicima.
I kad je mama otvorila prozor.
I kad su požutjele, stare zavjese zalepršale na propuhu kao da nas sve skupa baka pozdravlja.
Sadržaj
Puno je tih lutalica na cestiCrne lokomotive budućnosti
za rat je kriv uvijek onaj drugi
soba
stajališta
miris strojne masti
dok pere čaše
kauč
oblaci su bili nisko
najviše što je uspio napraviti
večer je
ona je bila pokrivena dekom preko glave
Krivo srastanje
ionako ravno ne možete
gledam te dok spavaš
Ovdje već dugo ne žive sove
uličica
nema odgovora
zavoli zid
cvijeće u vazi
Ma, nije sve baš tako crno
Do tamo pa natrag
oči nenaviknute na sunce
S nekim kao s nikim
uvjet
hodočašće
Sparina
More u jesen je kao žena s kojom si proveo čitav život
kad građanima postane dosadno
imao sam prilike
krpeni lutak
Od nas i iguane bježe
Ludilo dolazi nenajavljeno i hrabro
Slušajte
Rane rane
To
Božić, Nova i ostala sranja
Miševi nisu krivi
Zubalo u čaši na nahtkaslu
Svu tu ološ treba strpat u zatvor
Te užasne krletke s ptičicama
Kad se usredotočiš
Stanovi, psi, ljudi
nešto bi trebalo učiniti
tebi nikad dosta smrti
kad majka pije rum za kolače
posljednji sati
oči
s neupaljenom cigaretom stojiš pored prozora
Uzmi sve
Državotvorni idiot s diplomom
Mislim da ludiš
besmisleni kao zmijin svlak
Dani idu kao boce iz gajbe
Pogledaj na šta sličim!
Što se to pomalja iz pičke gospođe Horvat?
Ose
Oslobođen
(sve kao jedno)
Impresum