Muha u juhi | Mario Brkljačić

ZUBALO U ČAŠI NA NAHTKASLU

 

Za razliku od onog Mersaulta iz lektire ja vas neću lagati jer se točno sjećam kad je umrla, ne moja majka, nego baka.
No, to ništa ne mijenja na stvari.
Mislim da je suvišno reći da sam je volio.
Jako.
I, dok je ležala na kauču s onim groznim povezom oko čeljusti, plakao sam i razmišljao kako je bog zapravo običan gad i kako je sve što je stvorio gadljivo.
Na njegovu sliku i priliku, dakako.
Da, ridao sam i psovao.
Ti, prokleto, staro đubre!
Ti, smrade jebeni, okrutni!
Govno, pička li ti materina!
Urlao sam, sam u stanu, jer je mama otišla srediti formalnosti oko ukopa.
Onda sam zario lice u šake i gutao sam suze.
Govorio sam, zašto psuješ prikazu?
Zašto podižeš pogled uvis i psuješ luster?
Ma, gore nema ničega.
Gore je samo smrt.
Vakumirana i zaleđena kao svinjska plećka na akcijskoj prodaji u Konzumu.
Da. Smijao sam se tome, a onda sam se naglo uozbiljio.
Sjetio sam se Tibetanske knjige mrtvih i Čikai Bardo stanja, onog prvog koraka kada umrli kreće na put svog konačnog oslobođenja ili, ako ne uspije, povratka u život.
Život kakvog živimo svi mi, ovdje, na ovom tužnom mjestu.
Mjestu kojeg mrzimo i volimo jer ne znamo drukčije.
Kažu, pred samu smrt bit ćete ono što zaželite biti.
A strah?
Što s njim, pitam ja vas.
Pa, tko u trenutku smrti razmišlja o životu?
Budućem, naravno.
U trenutku smrti, koliko ja znam iz priča i literature, ljudi razmišljaju o životu od kojeg se odvajaju i o svojim najbližima.
O svojim roditeljima i o svojoj djeci.
Tko bi normalan, molim vas, razmišljao o samom sebi i životu koji ga čeka?
O svemu sam tome razmišljao držeći bakinu hladnu ruku u ruci.
Onda sam svrnuo pogled na nahtkasl.
Zurio sam u fotografije njenih najbližih.
U mrtvog dedu, u mrtvog tatu, u mamu, u brata i u sebe crno-bijelog na Zrinjevcu, s loptom u ruci.
Zubalo u čaši.

Da, ja se, za razliku od onog Mersaulta, sjećam svega.
One fleke od mokraće na madracu kad su stigli pogrebnici da iznesu tijelo.
I limenog lijesa u koji su smjestili baku.
Proleterku koja je čitav život čistila tuđa govna u Prvomajskoj.
I onog čudnog zadaha po mesnici koji je ostao za pogrebnicima.
I kad je mama otvorila prozor.
I kad su požutjele, stare zavjese zalepršale na propuhu kao da nas sve skupa baka pozdravlja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.