Ne mogu ga gledati takvog | Mario Brkljačić

DAJ KRATKO, ŠTO KRAĆE

 

Dok sam čekao da dođem na red listao sam šarene stranice žurnala
za, piše, moderne žene i muškarce, i to je, uistinu, neka druga dimenzija, svijet za koji jedva znam da postoji, eh, kako sam jadan, kako sam pase, jebemti
Kurca od svega toga ne kužim jer svi su unutra veoma uspješni i veoma nasmiješeni i, vidim, jako im dobro ide u svemu i u ljubavima i poslovima i oni imaju prostrane stanove i prostrane automobile voze i prostrane umjetničke slike vise na zidovima, a u prostranim kaminima pucketaju pravilno ispiljene cjepanice
Uh, bilo mi je neugodno u tom salonu u mojoj zgradi koji je do jučer bio smetlarnik i tako sam završio s listanjem i došao do naslovnice; Glorija, piše i gore neka pica u bijeloj haljini i s bijelim cvijetom u kosi i pica ko grlica sjedi na grani, a do nje taj tip drži njenu nogu i lik nosi muha sunčane i ima kovrče, a pica je trudna, saznajem, ona nosi jedva primjetan grč u osmijehu, on nosi kurac, čini mi se dosta kul, i ima nauljene te crne kovrče, sjajni i svileni šal oko vrata i ja sklopih žurnal i bacih ga na stol i dogegah se do stolice i Ksenija me pita kako ćemo i ja rekoh daj kratko, Ksenija, što kraće.