Ne mogu ga gledati takvog | Mario Brkljačić

DUĆAN POVIŠE BLATA

Bili smo gladni, a starci nam nisu htjeli davati džeparac
A mi, pak, nismo htjeli jesti kelj i grah i poriluk
Govorili bi nam Dovoljno ste odrasli pa se snalazite!
Ili Zar nije dovoljno što spavate i jedete zabadava?
Što vas oblačimo?
Što vas gledamo kako ništa ne radite?
I tako, život nas nije mazio
Rekao sam Cobri da sam gladan
I da moramo otići u dućan po hranu i cugu
Skočili smo s klupe i krenuli Teslinom
Kod Zvečke su stajali muzičari i strip crtači i slikari
I fotografi i djevojke s Filozofskog
Lijepe, zdrave i načitane djevojke
Iz Blata su izlazili pjesnici razroki zombiji
Prešli smo na drugu stranu pločnika i prije nego smo ušli
Rekao sam Cobri da idemo po buđolu i butelje
Može, rekao je
Ja sam otišao po meso, a on po vino
Uzeo sam četrdeset dekagrama najjeftinije salame
I četrdeset dekagrama buđole i papiriće s cijenama
Onda sam se zavukao između redova i ugurao smotuljak
Jeftine salame između kutija Paris keksa, a papirić s cijenom
Stavih na smotuljak s buđolom
Onaj s astronomskom cifrom bacih
Stao sam u red na blagajni
Držeći babu za pultom sa salamom na oku
Platio sam buđolu kao da je parizer, a Cobra je
Platio kruh, Filter 160 i Bazooka kaugume
Vratili smo se na klupu, otvorili butelje i trgali kruh
I gledali radnike kako vise na tramvajima
I golubove kako piju iz zdenca života
I milostive kako ulaze u taksije