Ne mogu ga gledati takvog | Mario Brkljačić

KAKO ME LUDI KONJ RAZBIO U KATEDRALI

 

Kad sam uletio u mrak
Trebalo mi je vremena da mi se oči
Prilagode šarenim trakama svjetla s vitraja

Pobjegoh ljutitom Konju
Koji me presreo kod Harmice
Tražeći pare ili drogu

Stajao sam i gledao uvis
Njušio sam vlagu
I dim voštanica u nosnicama
Ja sam pas

Mater običan ateista
I ne razumijem se u ova ulja na platnu na zidovima
Nepoznatih mi majstora kiča
Niti u nebo na plavu stropu osuto zvjezdicama od zlata

U katedrali
Treba opreza
Da se korak ne spotakne
O leđa klečećeg sluge
Koji je okrenuo glavu i pogledao me
Očima uplašene životinjice

Pardon, čovječe, nisam te vidio, mračno je ovdje, promumljah
A to biće se vratilo u svoj zgrčeni šuteći strah

Od Boga koji prebivaše u kamenu i vosku

Krenuo sam prema klupi
Praćen lupom izglodanih peta
Čizama

Sjeo sam na crvljivu klupu
I gledao oltar
I kalež ponuđen
Žednome Kristu od porculana
Iza svega

Postoji bol i postoji šutnja
Opet i naznaka
Goleme buke neznanja

Što si ti?
Budala što se kreće unutar kruga?
Cirkuski tigar ugaslih očiju?
Ili disk-džokej žestoka ritma?
Konj koji čeka svoj plug i svoga orača?
Ili tražitelj zaklona pred preprodavačem
Horsa kojemu ostadoh dužan lovu?

Molim te ne puštaj ga unutra
Ako Boga znadeš i imaš milosti jer
Ljutiti Konj se ne obazire kad nanjuši paru i strah žrtve
On samo revno spušta svoje teške šake optočene pečatnjacima na glavu dužnika

Kojem ni molitve ne pomažu, ni lipteća krv iz arkada

Kriste Bože, kako sam se stresao kad začuh
Tupe udarce poznata mi koraka

Okrenuh glavu i vidjeh ga na ulazu
U svjetlećoj kugli

Bio je crn, moćan i mističan i nadasve

Spreman da me zakuca na križ
Utopi u krstionici
Razbije čelo na mramoru oltara
Stegne mi vrat lancem
Uzme svoj novac

I s osmijehom na licu išeta na ulicu