Ne mogu ga gledati takvog | Mario Brkljačić

ON ČEKA JER NEMA ŠTO DRUGO RADITI

Uvijek sam mislio da bog ne voli pametne i hrabre,
sve dok se jednog podneva nisam probudio, mamuran kao i inače i zbunjen kao i inače i oznojen i u nekoj vrsti životne groznice i tad napipah daljinski i upalih televizor i vidjeh je u krupnom planu, nju, koju nisam vidio čitavo desetljeće, i zgužvan u postelji i s neizdrživim bolom u glavi, nisam mogao vjerovati da je još živa i da tako dobro izgleda jer, rekli su mi onda, prije deset godina, da leži u komi u zaraznoj, i da je sve s njom otišlo k vragu i da svećenik dolazi dvaput na dan i neke djevojke s njim i da joj nema spasa
Nisam htio otići u bolnicu jer ne podnosim bolnice i miris bolnice i bijelu i zelenu boju bolničkih zidova ali došao sam do vrata i ipak odustao pa se okrenuh i otiđoh u birtiju i lizao sam tamo čašu za čašom i gledao bolničke bijele prozore i razmišljao sam o jebenom životu i o smrti i o tome kako je ružno umrijeti lijep i pametan i hrabar i kako me bole leđa i vrat i oči i guzica i zubi i kako sam sve više pio tako sam sve manje osjećao bol i nije mi trebala poezija ni filozofija i napokon se skljokah na pod i gazda mi je ispraznio novčanik i odvukao me do vrata i gurnuo me metar na pločnik i ljudi su bili ružni nacereni divovi i zvijezde su bile mutne i jebo sam im mater
Dakle, uvijek sam mislio da bog ne voli pametne i hrabre,
jer ona je bila pametna i bila je hrabra i bila je odlična studentica i odlična propalica i bila je sjebana i ispite je polagala lakoćom kojom sam ja ispijao nove sorte vina i nas smo dvoje obilazili sve rupe ovoga grada i pričali smo o svemu i o poeziji i o Nietzscheu i o Schopenhaueru i o bogu i o tome kako ga je prokleto teško naći i ja je gledah na ekranu i ona je pričala o Kristu, ali ne kao mnogi svećenici i biskupi, s figom u džepu i kurcem u dupetu časne, i ja buljah tupo u njene sjajne oči i ona se smiješila i bila je zamalo nestvarna i rekla je da dođem i ja, barem tako shvatih i da Krist čeka i na me, i… rekoh, ovo je san, ovo je ludi prokleti san i ugasih prokletu stvar i opet je bilo crno i ja zabacih glavu na jastuk i spavao sam i sanjao neku rijeku koja je tekla brzo, pa brže, pa jako brzo i onda začuh zvonjavu, zvona su bjesomučno tukla u mojoj glavi i osjetih toplo i skočih i otrčah do zahoda i tamo je bilo jako hladno i ispišah se u školjku i po nogama, dlake na njima mi se nakostriješiše ko kakvom psu i vratim se leći i opet upalim televizor ali onda su puštali reklame za steznike i reklame za noževe i za brijače aparate i za kreme protiv strija i za kreme protiv vena i za namještaj na napuhavanje i za mikrovalne pećnice i za sve te korisne i divne i šarene i upotrebljive stvari