Ne mogu ga gledati takvog | Mario Brkljačić

PREKO CIJELOG KREVETA

Šest koraka do staklenih vrata, a onda bliješteće bijelo podne. Mraz se još uvijek drži u sjenovitim mjestima, iza zgrade preko puta ili na komadiću trave u sjeni kontejnera za smeće. Arabeska od leda na rubovima prozorskog stakla.
Palim radio i saznajem da je tlak zraka 1041 i da će predvečer možda sniježiti. Otvaram prozor, pljunem i gledam hračak kako leti nošen vjetrom. Dolje, na cesti, vidim loše odjevene ljude koji žure u crkvu, pa neku pijanu babu kako viče na pijanog tipa u ljubičasto zelenoj skijaškoj jakni, klinca koji baca petardu pod tramvaj i bježi, majku s bebom na prsima, drota.
Zatvaram prozor i pristavljam vodu za kavu.
Jučer sam pio stolno vino i glava samo što mi se ne rasprsne.
Nedjelja je dobra poput majke i dosadna poput oca. Nedjelja je mainstream.
Prekopavam po visećoj nadajući se da ću ipak pronaći kakvu dobru protiv bolova. Travu, a neka i tabletu. Pronalazim tabletu, uzimam je i točim vodu u čašu. Voda je ledena i ima okus krvi.
Sjedam za stol i pripaljujem cigaretu.
Da, to tako počinje.
Ne mogu se prisjetiti kad me zadnji put dobro išlo. S novcem, ženama ili srećom. Ipak, bilo je i toga ili barem nešto od toga. Ona je otišla prije tjedan dana i u stanu je napokon sve na svome mjestu. To me ipak smiruje. Barem donekle. Kakva je to kaotična žena bila!
Obruč oko glave se steže. Ustajem i do pola spuštam roletu. Voda ključa.
Spravljam kavu i sjedam natrag za stol.
Svaki pokret pojačava stisak, čekam da tableta počne djelovati. Palim cigaretu i uzimam listati neke stare novine.
Miris kave je bolji od mirisa žene. Kad popijem kavu vratit ću se u sobu i leći. Preko cijelog kreveta.