Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

HEJ HOMBRE NAMA JE 37!

 

pozvan sam na taj rođendan
i, iako mi se nije išlo, rekao sam dolazim.

uvijek tako, već dvadeset godina
nikako ne uspijevam reći ne.

mislim, daleko od toga da sam nekakav papak.
ali prijateljima, ili točnije, onome što je od toga
ostalo, ne mogu reći hej, hombre, nama je 37!

ma, okej, nije to što mislite.
dobre su to godine, i zašto ih, uostalom, čovjek ne bi proslavio?

ma, izvlačim se, zapravo, ne znam što bih pametno rekao.

ustao sam, otvorio prozor, udahnuo svjež zrak.
skuhao si kavu, natočio čašicu pelina, upalio radio.

subota je i neki je narodni zastupnik gostovao u
intervjuu tjedna na radiju 101.
krasno ga je bilo slušati, čovjek je precizno secirao pokvarenost
države, zalagao se za prava djece, invalida, penzionera,
homoseksualaca, krumpirovih zlatica, ateista, sipa i
bjeloglavih supova

sve je to okej ali svi mi znamo da su to samo riječi u eteru.

ugasio sam radio, obukao se, izišao.

prošetao do grada, kupio poklon (Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve usput, svakako pročitati)
popio pivo, gledao žene, prosjake, švercere cigaretama
onaj jad kod Charlija koji navečer bude u glamurkafeu
po tisućiti put se čudio drotovski plavoj boji zagrebačkih tramvaja
na koncu otišao doma tim razjebanim vozilom.

očistio kuniću gajbu, dao mu hranu i svježe vode, pustio ga da optrči par krugova oko stola u sobi

zaspao…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.