Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

NITKO NAS NIJE PITAO: ŽELITE LI OVAKO?

 

jedem hamburger
i zurim u fotografiju radnice mjeseca na zidu.

taj zgrčen osmijeh
grimasa je pozitivne eugenike.

evolucijska metamorfoza od socijalističkog spavača
do nabrijanog kapitalističkog roba.

pred oči mi dolaze lica onih govnara
iz mmf-a
svjetske banke
i drugih zločinačkih organizacija.

mlade robinje nose kartonske kapice
i djeci daruju balone.

podrigujem kolu i preprženi luk
i blesavo se osmjehujem nekom malcu koji pilji u mene.

ne znam s djecom.

što reći tom musavom bezobrazniku?

pomislim, možda ga čudi što sam sam?

salvetom obrišem majonezu s usana i odlučim otići.

baš u tom trenutku do malca dođe njegova majka, primi ga za ruku
i izvede van…

gdje stari cigan svira harmoniku
a skinsi preko puta čekaju da padne mrak.

kad će ga opaliti palicom po tjemenu.
kad će ga cipelariti ulaštenim martinsicama.
kad će ga izbosti skakavcima.

oni žele vidjeti njegovu cigansku krv na pločniku.

koju će ujutro isprati pijani poljevači ulica.

dok se zvonar vješa o konopce a umorne kurve odlaze na počinak.