Zujke | Mario Brkljačić

10.

 

Milan je odvezao Milošu škodu, da je ovaj malo sredi za prodaju. Miloš se kao kuži u mehaniku i stare motore.

Tako barem drugi tvrde.

Samo, treba uhvatiti dan kad Miloš nije pijan, ali… Godine idu, ej, lete, a sve stoji, osjeća se i neki miris.

Zapravo, već prilično zaudara.

Taj život alkoholičara.

Milan se natezao s Miloševim terijerom, po strašnoj vrućini. A, iz nerazumljivih razloga, pas ga je obožavao. Ono, lud je bio za njim.

– Čuj, to bi bilo to! – Miloš je izronio iz grabe, krpom je obrisao ruke pa je povukao ručicu za otvaranje haube.

Odignuo ju je pa je tužna lica stao zuriti u motor.

– Daj, bježi! Diki! Miloš, daj mu reci! – terijer je sveudilj kružio oko Milana, vrebajući priliku da mu se napokon nađe u zagrljaju.

Miloš se, onako ozbiljan, zapiljio u psa.

– Dosta!!! – viknuo je, a pas se ukopao, zapiljivši se, kao hipnotiziran, u Miloša. Desna šapa mu je ostala visjeti u zraku.

Čak je i glavu ukosio, ne bi li, mali vrag, ispao neviniji.

Miloš se nadvio nad psa: – Magla!

Podvijena repa, terijer je šmugnuo u svoju kućicu.

Od tamo je zurio u njih, glave položene na šape.

Djelovao je dosta potreseno.

– Tu sam pronašao mišje gnijezdo! – Miloš je pokazao rukom rupu iza akumulatora.

– Mišje? – Milan je u čudu raširio oči.

– Čovječe, jesi ti ikad zavirio pod ovu haubu?

– Pa… par mjeseci ga nisam vozio. Znaš da nemam za benzin.

– Čuj, svakakvih sam se groblja nagledao, Milan, ali ovo… Ono, ne znam šta da kažem.

– Ah, čuj… vrijeme čini svoje. Ni za nas ljudi više nemaju riječi.

– Slušaj me.

– Slušam.

– Dakle, promijenio sam ulje, svjećice, razvodnu kapu, akumulator i kablove. Naštelao sam ventile i rikša sad lakše diše, bolje pali i, ako se tako može reći, radi, ali svejedno, motor je u… – Miloš se okrenuo prema njemu. – Kako se zove ona faza u kojoj pacijentu nema spasa?

– Terminalna faza.

– E, u toj je fazi.

– O, bože… Jadnik. – Milan je vršcima prstiju dotaknuo klemu akumulatora. – Čuj, Miloš, a da operemo motor? Ono, kao što se radi s mrtvacima.

– Jok – Miloš je zavrtio glavom. – To bi tek bila pušiona. Oprani motor je sumnjiv, a šta se jadnika tiče, to će biti jelen lopatar koji će odvesti ovo groblje doma… Ako se takav uopće nađe. Dakle, gledaj šta ćemo – Miloš je šmugnuo u garažu. Iz limenog ormara izvadio je bijelu bočicu dugačka vrata. – Ovo je teflonsko ulje – rekao je značajno. Kao da u ruci drži hostiju, tijelo Kristovo.

– Da? Čemu to služi?

– Jednostavno, služi tome da se zajebe kupac. Eto čemu služi.

– Gdje ćeš to sipat?

– U motor, budalo, gdje drugdje! – Miloš je odvrnuo čep pa je tutnuo vrat bočice u glavu motora. – Teflon će popuniti oštećenja na cilindrima i klipovima, a motor će raditi kao ura. Ono, istinabog, mjesec-dva dana.

– A onda?

– Ništa, više neće raditi.

– Ideš, čovječe… Zvuči opasno, Miloš, kao da dečkima s Knežije idemo prodat štaub šećer pod kokain, a ne pokušat prodat škodu. Ali, ako ga ne uspijem prodati, amigo, što ću onda?

– Ha, čuj… Ionako ne bi dugo izdržao. Zaklano je to, čovječe! Pogledaj samo kako mu visi nos. Pogledaj kako je propao čitavim prednjim dijelom.

– Ma, dobro, malo se objesio, ali to je zbog starih amortizera – Milan se branio, kao da je Miloš kupac.

– Nije samo zbog njih. Jednostavno, auto je dao svoje.

– Nadam se da kupci neće biti zajebani kao ti.

– Koji kupci?

Taj Miloš, koje je to đubre.

 

* * *

Da su krenuli ranije, vjerojatno bi našli bolju poziciju.

Ali ti seljaci, čovječe, pogledaj ih: ljudi su ustali u tri ujutro, obrijali su se, našamarali pitralonom i evo ti na.

Tu su, u metropoli, i sad drže najbolje položaje.

Slušaj kako bahato frlje narodnjake. Kako ih boli kurac za pristojno građanstvo koje se muva uokolo jer, jebiga, građanstvo je spalo na Hrelić.

Odvezli su se skroz na lijevo krilo.

Stali su kod nekog jarka.

S druge strane jarka se prodavala krama, uglavnom memorabilije iz vremena samoupravnog socijalizma i onog vremena koje mu je prethodilo, kad je proglašena ona, tobože, neovisna država.

Uz te memorabilije, bilo je i neprežaljenog kućnog smeća.

– Skroz smo izvan struje – potuljeno je zaključio Milan pošto se uvjerio da su na rubu sajmišta, na periferiji periferije.

Ali, nema se kamo.

ŠKODA FAVORIT 136 L
92. GODIŠTE, 83.000 KM
550 EURA. MOB 091… …

Milan je zaključao auto i još jednom je bacio pogled na taj kričavo zeleni A4 papir na instrument ploči.

Zadovoljno je kimnuo, pa pohitao za Milošem kojem se već gubio trag među gomilom negdašnjeg građanstva.

Ušli su u šator, zauzeli mjesto za šankom.

Naručili su kobasice sa senfom i dvije krigle točenog piva.

Kobasice su bile ljute, pivo je bilo mlako.

U dnu šatora, tamo gdje se zavukla vrućina i dim, svirali su tamburaši. Vrlo ozbiljno su prionuli poslu. Ali, kužilo se da su već zreli za dužu pauzu: dobrano su se mučili, ali uz plaću treba nešto dodatno zaraditi jer rate za stan rastu, rate za auto rastu. I djeca rastu. Zapravo, kad bolje pogledaš, sve raste. Buja. Ide naprijed. Nekud. Valjda ljudi znaju kamo sve to vodi.

Milan je gurnuo kobasicu u grumen senfa na kartonskom tanjuru.

U zdjeli iza improviziranog šanka cvrčala je kotlovina, kipjelo je ulje, iz pogača poslaganih ukrug kapalo je ulje na betonski pod.

Tamburaši ipak nisu posustali.

Milan je žvačući buljio u tu zdjelu s mesom.

Čitavo to vrijeme, neki mu je Cigan uporno pokušava uvaljati alat u koferu. Tražio je dvjesto kuna. Onda je spustio na sto pedeset. Milan je žvakao svoju kobasicu, nije se obazirao se na budalu.

Cigan je spustio na sto, ali Milan je ostao hladan.

Na koncu je Cigan tražio pedeset kuna, ali kad je napokon shvatio da se uzalud trudi, zatražio je jednu kobasicu.

– Oš da ti je namočim u senf pa u šupak? – oglasio se Milan, skroz uljudnim tonom.

– Samo u senf! – Cigan je ispalio.

Tad je Milanu zazvonio mobitel.

Milan je izletio van.

– Čovjek je zainteresiran za škodu. Hoće pogledati motor, tvrdi da je ozbiljan kupac – rekao je Milošu kad se vratio u šator.

Pomislio je da će Miloš poći s njim, ali Miloš je odlučio čuvati kobasice i krigle piva od vražjih Cigana.

Milan je pohitao k škodi.

Rukovao se s likom koji je dosta sličio legendarnom Zvonku Lepetiću.

Sitnim, lukavim očima, lik je prostrijelio Milana, pa je dugo obilazio škodu, kao da je škoda neka krava.

– Dajte, gospon, zdignite tu haubu. Vi ste prvi vlasnik? – napokon se kumek oglasio.

– Drugi, ali kupio sam je od jednog starijeg, vrlo pedantnog gospodina! – Milan se trudio zvučati ozbiljno, skinuo je svečani ton spikera s Trećeg programa Hrvatskoga radija.

– Dokad je registrirana?

– Do listopada – odignuo je haubu. – Evo, izvolite!

– Hm, je… gospon je možda bil pedantan, al to se za vas ne bi baš moglo reći!

– Što? – Milan je teatralno raširio oči. – Gospodine, nisam prao motor kako bi mogli vidjeti da ulje nigdje ne curi. To je jedno, a eto, možete vidjeti i to da sam promijenio akumulator, svjećice, razvodnu kapu, kablove i ulje! Eto!

– Je, ak ga opće ima nutri – tip je odvrnuo čep, pa je zalijepio oko na otvor. Zatim je izvukao šipku. Dugo ju je promatrao. To mu nije dovoljno pa je umoči još i kažiprst u ulje u motoru i protrljao ga je u lijevom dlanu. Na koncu je onjušio dlan, pa je vratio šipku u motor, zatraživši da Milan upali auto.

Milan je učinio kako mu je rečeno.

– Eto, prede!

Kumek je zauzeo položaj iza škode pa je viknuo Milanu da dade gas.

Milan ga je promatrao u retrovizoru.

Pritisnuo je papučicu gasa.

– Jače!

Stisnuo je do pola.

– Još jače!!!

Pritisnuo je papučicu skroz do plastičnih kadica.

– Dobro!

Tip je izronio iz bijelog dima, noćne more.

Onda je opet odvrnuo čep i onjušio ga: – Znal sam! – slavodobitno je zaključio. Pa je prasnuo u smijeh.

Onda je nestao u gomili propalog seljaštva i ostataka građanstva.

Milan je teško uzdahnuo, ostavši buljiti u oglas s pogrešne strane:

L 631 TIROVAF ADOKŠ
29. ETŠIDOG, MK 000.38
055 ARUE. BOM 190 … …