Zujke | Mario Brkljačić
11.
Sjedili su u parku blizu kafića u Dalmatinskoj u koji su do podneva zalazili školarci iz obližnje Ugostiteljske škole, popodne bi stolove zauzele majke s djecom, a navečer bi se okupili muškarci, pa bi pijani komentirali utakmice Lige prvaka.
– Ma, ne mogu, Braco, sramota me je.
– Gle ga… jesi glup. Ne mogu vjerovat. Onda ostani tu. Kad strusim ovo, ja idem.
– Uostalom, nemam ni tu iskaznicu.
– Ne treba ti iskaznica, ja ću te uvest unutra. Imam, velim ti, tu vezu. Znam tipa.
– Ne znam… – Milan je vrtio glavom.
Kuckao je noktima po boci piva zagledan u postariju konobaricu koja je slagala gajbe, kao da su gajbe Lego kocke. Da, mislio je, tako to završava, u početku postoji nada, a onda sve gajbe legnu na svoje mjesto.
Jebiga.
– Slušaj, ja ovu popušim i idem. Za pol sata sam natrag. Mislim, ako si baš toliko zadrt.
– Pa nisam zadrt, Braco, nego, velim, bed mi je.
– Ma, jednom moraš probit led. Nisi ti jedini koji osjeća stid. Pa i meni je bilo neugodno kad sam prvi put prekoračio prag. Sad me boli kurac, ponekad se čak i pobunim ako me nešto smeta. Što ćeš duže odgađati otići tamo, bit će ti sve teže. Razumeš? Daj, hajde da popijemo to pa da krenemo! – Braco mu je položio ruku na rame. Drugom je držao bocu, strusivši pivo u grlo.
– Cjooooj…
– Daj, Milan, ne cmolji. Idemo!
Milan se vukao iza Brace, jednostavno, osjećao je da još nije spreman, pomislio je čak kako će zbog njega, koji ima tu vezu, netko ostati gladan.
Kako su se sve više približavali ulazu tako mu je rasla knedla u grlu. Usporio je korak, odmahujući glavom, poput kakvog psa kojeg vode veterinaru.
– Daj, čovječe, sad mi već ideš na živce! – Braco ga je zgrabio za rukav kaputa. – Upadaj!
Milan je usukao glavu u ramena.
Poniknuta pogleda prekoračio je prag.
To je bio mali korak za čovječanstvo, ali velik za njega.
Sad se držao Brace kao što se godinama drži boce.
Braco se srdačno rukovao sa zaštitarom, onda još srdačnije i s nekim krupnim čovjekom u crnom odijelu. Taj je djelovao kao šef sale. Bio je mrko ljubazan. Braco mu je prošaputao nešto na uho.
Ovaj je odmjerio Milana od glave do pete. Onda je napokon kimnuo glavom.
Prišli su liniji hranjenja.
Na jelovniku je bio oslić, kuhani krumpir, blitva, uzeli su i po okrajak crnog kruha i svaki jednu nešpricanu, domaću jabuku. S točkicama.
Sjeli su za stol u kutu.
Odande su imali dobar pogled na čitavu pučku kuhinju, iako, Milanu nije palo na pamet podići glavu, osmotriti ljude. Uostalom, što je i imao vidjeti osim tog propalog građanstva, ptristojnih siromaha.
Prinio je ribu ustima.
Žvakao je meso.
– Eto vidiš, uopće nije neki problem. Hajde, dobar tek!
– Dobar tek.
Jeli su u tišini.
– Jel hrana dobra? Jesi zadovoljan? – promumljao je Braco.
– Baš je… dobar. Tko bi rekao?
– A šta sam ti pričao! E, budalo, mogao si i sve ovo vrijeme ručati ovdje! – Braco je mahnuo poznaniku što je zgotovio ručak pa se sad, s onim krnjama u ustima, jadnik mučio s jabukom.
I baš kad su bili pri kraju s objedom, u dvoranu su uletjeli neki čudni tipovi u finim, modernim odijelima.
Jedan od njih se popeo na stolac pa je zapljeskao.
Zamolio je za malo pažnje.
Nakašljao se.
Rekao je da upravo stiže gospodin gradonačelnik i gospoda novinari s nacionalne televizije. Rekao je da gospodin gradonačelnik nosi i darove, slatkiše, šunkice, hren i pisanice.
Onda su u dvoranu ušli ti ljudi s televizije.
Milan se zapiljio u prejako svjetlo na kameri.
U središtu tog prejakog svjetla, Milan je vidio crnu rupu.
Kao da ga je već gutala.
– Znao sam… znao sam… Braco, E… e… Buraz…
– Daj, čovječe, koji ti je kurac! Ogrebat ćemo se za šunku i jaja, hej!
Braco je ustao jer su ustali i ljudi za stolom ispred njihova.
Zapravo, svi su ustali.
Braco je ugledao gradonačelnika na vratima. Gradonačelnik je nosio bijelu kutu preko odijela. Kad li je već stigao odjenuti tu kutu?
Gradonačelnik se srdačno rukovao s kuharicom i poslužavateljicama.
Braco je zapljeskao, viknuvši: – Pozdravimo gospodina gradonačelnika!
I ljudi su zapljeskali, a onda su se počeli gurati oko vrećica s darovima. Neki su bili dosta grubi. Oni slabiji su nemoćno pružali ruke. Prema Milanu Spasitelju.