Zujke | Mario Brkljačić

12.

Sanjao je kuću kojoj je granata odvalila bočni zid i sad je mogao vidjeti te tapete i goblene ovješene na ostalim zidovima. Još svježe ruže u kristalnoj vazi na stolu.

Stajao je tamo, na ulici. Posve sam, u tišini. Sa zoljom u ruci, zurio je u ruže.

Milan je imao tu sliku pred očima kad je sjeo popiti kavu.

Cigaretu u ruci.

Crnog pod noktima.

Dumao je kako da ispuni dan, što da radi, kamo da ode, što bi trebao značiti taj san. I sve tako. Hoće li, napokon, stići dobra vijest?

Hoće, kurac, zaključio je.

Srkao je kavu, u tišini.

Ali, postojao je problem: ta malodušnost.

Kao šećerna vata na usnama.

Kao paučina.

Onda je začuo automobil, zatim je netko na cesti nalegao na gazdaričino zvono.

Pogledao je tko je – žena, lijepo odjevena, dotjerana. Ubrzo je iz kuće izišla gazdarica, pripustila je ženu u dvorište. Žena je tražila njega.

Mene, prošaputao je. Jebate Isus!

Zgiljao je u sobu odjenuti se.

Žena je već nalegla na zvono.

– Dobar dan, vi ste Milan B.? – Milan se zabuljio u značku koju mu je tutnula pod nos. Zaustio je reći da nije. Ali kud bi ga to odvelo? Zato je samo potvrdno klimnuo, poniknuvši pogledom. Ipak se još dodatno prepao kad je bez pitanja ušla u stan.

Odjurila je ravno do dna, u sobu.

Još je i sjela, opet bez pitanja, u fotelju.

Onda je izvadila neki papir iz fascikla. Tutnula mu je taj papir u ruku. Zavalila se i prekrižila je noge, oslonivši bradu na kažiprst.

Imala je dobre noge.

Stao je čitati papir. Uglavnom, ulovilo ga je bez valjane vozne karte u tramvaju broj 12, u Savskoj ulici, prošlog ljeta.

– Osamsto kuna! – zaječao je. – Za švercanje u tramvaju?! – žena je bila skroz mirna, noktom je češkala nos. Bit će zbog ustajalog zraka.

– Da, gospodine, dugo vas nismo mogli naći. Ne prijavljujete se.

– Pa, znate kako je… Stanodavci me ne prijavljuju. Mislim, ne mogu se sam otići prijaviti u Petrinjsku.

– Ne znam – rekla je.

Buljio je u taj papir, a glavom su mu prolazile sve junačke face iz devedesetih, lica onih sablasti iz ormara što ih je na vlast doveo prvi predsjednik, otac domovine.

– Ovaj Grundig, je li u boji? – žena ga je gledala ravno u oči.

– Što?!

– Televizor, dragi gospodine, je li u boji? – pomislio je, jebate, postoje li još uopće crno-bijeli televizori.

– Bio je, ali više nije. Zašto pitate? – rekao je.

– Zato što vam moram zaplijeniti stvari u vrijednosti osamsto kuna – rekla je. – Zašto ga držite ovdje ako je neispravan?

Milan nije mogao vjerovati da je to rekla.

– A da stoji tamo – pokazao je prstom u drugi kut sobe – onda bi znali da je ispravan, ili što? – odgovorio je protupitanjem. To često zna uroditi plodom, ali ona se samo prezrivo nasmiješila.

Skrenuo je pogled na kinesku budilicu na noćnom ormariću – 07:14.

– Hoćete li ga, ipak, upaliti?

Čovječe, ova se ne šali. Tko bi došao ovako rano čisto zabave radi?

Učinio je kako je rekla.

Dočekao ih je osmijeh voditelja emisije Dobro jutro, Hrvatska. Inače, to je teški sarkazam. Zaželjeti državi dobro jutro.

– Gle, ipak radi! – ciknula je. – A vi niste pojma imali.

– Za minutu će se ugasiti.

– Da?

– Da!

Slika se počela sužavati, sve dok se nije zgusnula u svjetleći grašak u sredini ekrana, te, patetično kazano, galaksije nihilizma.

Zurili su u tu točku, kao da očekuju veliki prasak i novi početak. Naravno, novi početak ne postoji. Ni za koga od nas, filozofski rečeno. Žena se tada zapiljila u prastari kompjuter, a Milan se, skroz zgrožen, zapiljio u nju.

Neće valjda? pomislio je.

– Ovaj kompjuter, koje je marke? – ne, ti ćeš, Milane. Da mu je netko izmjerio tlak, odmah bi Milana poslao u invalidsku mirovinu.

– Nikoje – rekao je.

– Vrijedi li to osamsto kuna?

Jel to ona mene zajebava, mislio je. Sjedi u mom naslonjaču, dobro, vraga je moj, češka nos tim kričavo crvenim, umjetnim noktom i ponižava me. Dovraga, uživa li to ona u svome poslu?

– Ne vrijedi!

– Mislim da samo monitor toliko vrijedi – rekla je.

– Mislim da niste u pravu! – podviknuo je.

– Mislim da jesam – rekla je.

Onda je ustala.

Iz fascikla je izvadila arak biljega.

Istrgnula je jedan i zalijepila ga na staklo monitora.

– Drugi tjedan ćemo doći po njega – rekla je.

– Molim?!

– Budite kod kuće i… izvolite prijaviti policiji ovu adresu. Ako to ne učinite, morat ćete i vi i vaša stanodavka platiti kaznu.

Jednostavno, nije znao što bi rekao.

Ostao je samo stajati nasred sobe, pomalo grogi.

Žena ga je pozdravila, uputivši se prema vratima.

Sobu su na trenutak osvijetlile zrake sunca, a zatim je sve utihnulo. Utopilo se u tom polumraku.

Sjeo je u poderanu, plišanu fotelju. Bila je još topla i nije bila njegova.

To ga je, ono, baš skroz slomilo.

Zamalo je i zaplakao.