Zujke | Mario Brkljačić

13.

– Ti si, Milan, divan čovjek – rekla je. Uf, naslušao se on takvih priča, ali Silvana.

Ona je djelovala iskreno.

Ipak, postojao je i problem. Ta stanarina. Morao ju je uzeti k sebi da lakše iziđe nakraj s najamninom. Dogovorili su se, on dvije trećine, ona preostalu. Ali, u zadnje vrijeme, ilegalni posao joj nije cvao.

– Samo da prođe ovaj mjesec, onda će sve biti okej – rekla je.

– Ma, daj, Silvana, ono… Uopće nema frke. Kad ćeš imat lovu platit ćeš. Bože moj, pa neće svijet propast! – rekao je.

– Znam da neće, ali ipak, neugodno mi je – rekla je.

– Hajde, dosta više s tim. Nema ti što biti neugodno. Baviš se takvim poslom, što se tu može kad nema mušterija! – rekao je.

Pili su na kauču. Dodavali su si bocu viskija što je Silvani dao jedan sudac u znak zahvalnosti za dobru uslugu. Gledali su televiziju, reklame koje bi prekidao film.

Nisu znali što bi drugo radili.

Dan je bio siv kao da su svi miševi svijeta uzašli na nebo. Padala je kiša. Silvana se prevalila na leđa, glavu je položila u njegovo krilo. On ju je držao za sisu. Spavalo mu se.

Zijevnuo je.

Povremeno bi joj promijesio tu sisu. Gubio je želju, to je.

Ali, takva je tragedija lišća, mrtva paprat, mrtve biljke, rekao bi pjesnik.

– Čuj, bi li htio da ti ga popušim? – Silvana je vragolasto raširila oči. Osmijeh joj se razvukao preko lica. To lice nije bilo najljepše koje je Milan vidio, ali taj njen osmijeh, patetično rečeno, goropadnice.

– Haha… Čuj sad nju! – rekao je, odmahujući glavom.

– Ha? Zašto ne? – rekla je. Izgleda da joj se ideja stvarno svidjela. Alkohol, to je. Otpila je gutljaj. Predala mu je bocu, sva ozarena, poput, onomad davno, onih omladinki, što su maršalu predavale štafetu. Na stadionu JNA.

– Pa ne znam… – lijevom rukom ju je nježno, kao da mu je kćer, pomilovao po kosi.

– Hajde… vidiš kako je dosadno – sad je već klečala, milujući mu bedra.

– E jesi luda…

Smijala se dok mu je svlačila gaće.

Uopće nema osjećaj. Nema volje. Osjećao je samo tu toplinu, ništa više. Ali, ona si je dala truda, noktima mu je milovala jaja. Ipak, kao da neke stvari u životu čovjeka budu nepovratno izgubljene. Osjećao je tu prazninu, taj nihilizam. Filozofski rečeno.

Otpio je gutljaj viskija, pripalio je cigaretu.

Otpuhivao je dimove, zureći kroz prozor u kišu.

Morao bih oprati zavjese, pomislio je.

Ona se trudila. Imala je jaku volju. Osjećaj odgovornosti. Proizvodila je one poznate zvukove. Zastala bi samo kad je trebala progutati slinu. Onda bi se opet bacila na posao.

Bilo mu je teško gledati je.

Zato se prebacio na reklame prekidane filmom o zatvoreniku što bježi pred sistemom koji ne bira sredstva da navodno nevinog čovjeka opet strpa iza rešetaka. Reklame su bile nevjerojatno dosadne. Kao da su ih radili đakoni.

Otpio je gutljaj viskija.

Otpuhnuo je dim u posivjeli strop.

Morao bih okrečiti sobu, pomislio je.

Glasno je izdahnuo.

Silvana je radila kako je najbolje znala.

Ali, Milan se slomio.

Potapšao je Silvanu po ramenu.

Ona je podigla pogled, ali nije ispustila meso iz usta. Zurila je u njega, raširenih očiju, naborana čela.

– Silva, možda drugi put – blago je rekao, s puno tog suosjećanja u glasu.

Kao papa.

Ona se nasmiješila: – Naravno – rekla je, obzirno mu navukavši gaće. Onda je nekoliko dlačica poskidala s usana.

– Čuj…

– Reci – rekla je.

– Ma, zaboravi – odmahnuo je rukom.

– Ne, pa reci… Što je?

– Glupo mi je…

– Daj, čovječe, pa nismo djeca! Reci slobodno – sjela je kraj njega. Zapalila je cigaretu. Otpila je gutljaj viskija.

– Jel te mogu nešto zamoliti?

– Gle ga, jasno da možeš. Nemoj biti patetičan nego reci što hoćeš! – rekla je.

– Zaželio sam se… Ja ću ti dati novac… Ono, bez uvrede.

– Pa dobro, Milan, reci što bi htio.

Nakašljao se: – Jede mi se bućnica – rekao je.

– Bućnica? – ponovila je.

– Da, ako ti se da.

– Pa, ono, da mi se, zašto ne – rekla je. – Samo, ja ne znam kako se pravi.

– Ma nemaš tu što znati. To ti je jednostavnije od pušenja. Trebala bi samo skoknuti na plac po namirnice, a ja ću ti reći kako se radi – rekao je.

– Ako je tako jednostavno, već jurim! – rekla je.

Ustao je uzeti novac iz hlača što su visjele s čavla na vratima sobe.

Dok je vadio novac iz novčanika, još je osjećao toplinu u međunožju, ali trnci su ga prošli tek na pomisao o bućnici zapečenoj s pravim, domaćim vrhnjem. Po majčinom receptu. S tijestom spravljenim na svinjskoj masti i mlijeku.