Zujke | Mario Brkljačić

14.

 

Premišljao se.

Stajao je postrance, zurio je u knjigu Stephena Kinga koju je trafikantica zgurala između vrećica s bombonima, Durexa i kišobrana. Već dugo nije ništa pročitao, a nekad davno je poslije posla volio svratiti u knjižnicu, dugo prebirati po policama. Preferirao je kao tešku literaturu: Kiša, Andrića, Krležu, Selimovića. Od stranih pisaca nešto kao lakšu, Chandlera, Carvera, Millera, Bukowskog.

Ali, uzeo je Večernji list.

Spustio se željeznim stepeništem na peron. Tamo je brijao smrdljiv propuh.

Ušao je u bus, ugurao je ruksak u mrežu iznad sjedala. Sjeo je na svoje mjesto, do prozora.

Žvakao je sendvič s mortadelom i sirom, zureći u tjemena putnika koji su se naguravali oko prtljage.

Milan je odlučio otići na more, pročistiti pluća, osunčati se, isplivati. Treba promijeniti ambijent, trgnuti se, jednog je jutra zaključio. Zapravo, frend je bio tamo, u vikendici od svog frenda koji je ljetovao u Remetincu.

Zapravo, Milan i nije neki ljubitelj mora. Ali, ta metropola… da iskrvaviš od dosade. Barem.

Putnici su napokon zauzeli svoja mjesta.

Bus je krenuo.

Kod Blata, suvozač je krenuo poništiti vozne karte. Milan mu je dao kartu, tip ga je ponudio bombonom. Uzeo je jedan, s okusom limuna. Cuclao je bombon, listao je Večernji list.

Radio je svirao Narodni. Sve estradni junak do junaka. Ljudi su zvali, tražili su još domoljubnih i još glupljih. Bili su uporni, ali nešto je štekalo s telefonima.

Kad je došao do stranice s pričom, presavio je novine.

Čitao je arkadijsku storiju o zavičaju i škrtoj zemlji. Sjetio se emisije one Slavonke što živi u Zagrebu. Nikako mu nije bilo jasno zbog čega ta gospođa tako nariče o svom zavičaju, a mogli je ostati obrađivati tu prekrasnu zemlju, piti vodu iz potoka, cijepati drva, uživati u svinjokolji, moliti se bogu na njivi, čuvati običaje, tradiciju i selo. Tamo, u zdravom znoju lica svoga, na selu.

Ipak, donekle ju je i kužio, jer što da čovjek radi s diplomom filozofskog fakulteta na salašu ili u Dalmatinskoj zagori? Pobogu, što?

Na polovici priče je odustao jer je kratkopričaš zaorao s teškim osjećajima, žao mu je bilo pratiti nesretnika no kužio je njegov očaj jer čovjek vjerojatno živi u limenki u Zapruđu. I pati. Dok noću piše, a dolje, iza Limenke, rigaju narkomani.

Zato je stao zuriti u pastoralu s desne strane, u sve one zakorovljene njive, dračem obrasle kanale za navodnjavanje (čega?), kuće obrasle koprivama i bršljenom, nekoliko zapuštenih krava što su lutale pašnjacima.

Zažmirio je.

Nije čaša kriva što je čaša… To je Mate Bulić, drugo ime za tranziciju.

Daleko je more, pomislio je, treba stisnuti zube i izdržati.

Pokušao je osjetiti svaki gram tijela, pročitao je nešto o tome u nekom priručniku o yogi, polagano je bio svjesniji vlastite težine, ubrzo je osjetio kako sve dublje tone u sjedalo. Ili ga je to još držao onaj joint od jučer? Nema veze. Zamislio je kako mu iz ruku istječe nagomilani višemjesečni stres i umor i odlazi negdje.

Valjda u te koprive uz cestu.

Kad su stigli do Plitvica, suvozač je odredio pauzu: – Petnaest minuta!

– Petnaest minuta, gospođo! – viknuo je gluhoj gospođi.

Žene su nahrupile na zahode, muškarci su palili cigarete.

Promuvao se okolo, duboko udišući lički zrak. Pomislio je kako bi bilo lijepo vidjeti medvjeda u toj šumi, pravog, slobodnog medvjeda što luta ovim zdravim prostranstvima, i živi svoj, zakonom zaštićen, život. Ali valjda ti medvjedi ne vole ljude, kao ni druge životinje, jer nigdje nikoga, osim, naravno, tih ljudi, nije bilo.

Kad je pauza istekla, rulja se vratila u bus.

Ljudi su postali razgovorljivi, glasno su komentirali prirodu, divili joj se. Bili su ushićeni. Kao hrvatski proljećari devedeste. Valjda zbog viška kisika.

Onda je, do tada duboko zelenilo, počelo biti nagriženo od soli i na tim mjestima su se bjelasale stijene, kao pršut, prošarane crvenom zemljom.

Onda je bus ušao u tunel.

Kad je izišao iz tunela, Milan je ugledao more.

Iznenadio se što nije osjetio uzbuđenje. Ubrzo je ugledao neko mjestašce, s desne strane. Skočio je na noge, upitao je suvozača je li to Rovanjska. Ovaj je kimnuo. Zamolio je vozača da stane kako bi mogao sići.

Pohitao je po ruksak.

Sišao je s busa.

Stajao je s tim ruksakom u ruci na vrelini.

Onda je nazvao Žarka, rekao mu je da je stigao, da dođe po njega gore, na cestu.

Prešao je cestu, sjeo je na zidić. Pripalio je cigaretu, povukao je par dimova, ali nije mu pasala. Bacio je cigaretu u crvenu prašinu, gledao je kako dogorijeva.

Zatim je zurio u Velebit.

Tu su snimali Winnetoua, pomislio je.

– Hej, amigo! – Žarko je nosio dvije konzerve Karlovačkog. Hodao je cestom, obavijen onom lelujavom izmaglicom iznad. Dao mu je jednu. – Jel peče?

Otvorio je konzervu, otpio je dobar gutljaj: – Sad je lakše!

Spustili su se strmom cesticom među gusto načičkane vikendice. Onda su skrenuli na poljski put. Ubrzo su stigli pred oveću garažu.

– Evo nas – Žarko ga je pripustio ući u dvorište. U dnu dvorišta bila je ta garaža-vikendica. Ušli su unutra, Milan je sjeo na otoman. Ispio je preostalo pivo.

– Hoćemo mrknut jedan? – Žarko je lijepio krajeve dviju kratkih rizli.

– Može, al ima još piva?

– Eno, u frižideru!

Ustao je i uzeo pivo.

Sjeo je na otoman, gledao ga je kako spravlja pljugu. Žarko, u pičku materinu, pomislio je, s nama nešto nije u redu.

Žarko je liznuo rizle, pripalio je pljugu. Lice mu je bilo zbrčkano, i u toj bijeloj potkošulji, izgorjelih ramena i vrata, izgledao je kao kreten.

Uzeo je pljugu od njega, povukao je dva dima. Otpio je piva.

Zapravo, zašto se ne bih ubio, pomislio je.

Popušio je više od pola, tutnuo je Žarku pljugu u ruku.

Poslije su pojeli kajganu, svak po jedan divovski domaći paradajz i dosta svježih smokava što ih je Žarko nabrao u dvorištu susjeda koji još nije došao na odmor.

Spustili su se na plažu.

Tamo je sve vrvjelo od kupača, ali Žarko je imao svoju poziciju, ostavio je luftmadrac ispod grma tamarisa.

Zavukli su se pod taj grm. Milan je legnuo na luftić, Žarko se opružio na ručnik.

Ako isključimo ljude, i nije bilo loše: s mora je puhao vjetar, od sunca su ih branile grančice tamarisa.

Milan je zažmirio, počeo je tonuti u taj luftić. Duboko je tonuo, mekano, kao da leži na gigantskom žele bombonu. Ni cika djece i baritoni očeva koji bi povremeno podviknuli na njih nisu mu smetali. Dapače, i ti su se glasovi utapali u taj žele, u tu pjenu.

O more, još se sjećam onih dana… Kad si naša tijela… Milovalo pjenom tvojih vala.

Ali, onda mu se prisralo.

Smokve.

Dosta usporena hoda, ušao je u more.

Srao je, zureći u plavičasti masiv Velebita.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.