Zujke | Mario Brkljačić

16.

Milan je sjedio u poderanoj fotelji, drobio je ljusku kikirikija, jeo je kikiriki i zalijevao pivom.

Gledao je Oprah, nekog doktora koji je pričao o vjetrovima, znojenju, debelom crijevu, prehrani, problemima, rekli bismo, ljudskog postojanja.

Jednu su studenticu mučile noge, preciznije, smrad nogu. Njena cimerica je govorila da je to postalo neizdrživo, da to smrdi kao trula riba i da se zbog toga ne može posvema posvetiti učenju.

Doktor Oz je zaustio odgovoriti, ali bilo je to izlišno s njegove strane.

Jer je Milan prebacio na RTL.

Tamo je neki tip nešto kuhao, odmah se vidjelo da inače uopće ne kuha, ali lik je kupio novi stan na Prekrižju, angažirao je dekoratera, vidjelo se da je puno uložio u uređenje, i sad je svu tu muku trebalo pokazati javnosti.

Gnjeo se s tim lignjama, kozicama, škampima. Punio je lignje nekim nadjevom. Punio ih je žlicom, nespretno, ali kuhinja je bila talijanska, s potpisom. I sve tako i sveudilj, lik se upinjao ostaviti dojam, valjda je mislio zbariti kakvog atraktivnog komada, ono, možda samog Petra Vlahova ili nekog njemu sličnog. Ali, tuzi ne pristaje bolje ime od RTL.

Ugasio je RTL, tu srčiku tuge, pa je ostao piljiti u ekran.

Ispio je preostalo pivo u limenci. Zdrobio je limenku rukom. Onda je povukao harmonika vrata i našao se u kuhinji.

Njegova nije imala potpis. Zapravo, nije ni bila njegova. Bila je od stanodavca, nekog kao branitelja kao peteespeovca, koji je kao takav vrlo mudro uložio u nekretnine, kupio je taj kao peteespeovac dvije garsonijere u naselju, prije nego su cijene otišle u nebo, opasno se približivši samom Stvoritelju.

I Milan je bio branitelj, ali po završetku rata nije imao love za kupnju stanova, već je otišao u zgradu preko puta zgrade MORH-a, u nadležno mjesto za nezaposlene.

Je, mogli bi to mjesto nazvati nadležnom beznadnošću. U godinu dana nisu mu ponudili niti jedan posao u struci, ni izvan struke, samo bi jedanput mjesečno službenici predao karton da mu udari datum.

Zadnji put je predložio službenici da na njeno radno mjesto postave nešto kao poništivač karata u tramvaju. Službenica je ostala mirna. Valjda je imala stambeni kredit. Možda je bila samohrana majka. Sjedila je tamo, kao mitraljezac u bunkeru, spremna očuvati svoje mjesto pod bilo koju cijenu. Gledala ga je ravno u oči, učinilo mu se, ipak s blagim suosjećanjem.

Treba biti strpljiv, neće ni ta tranzicija dugo.

Bacio je spljoštenu konzervu u kantu za smeće.

Prišao je prozoru, imao je dobar pogled u zgradu do. Čučnuo je kako bi mogao vidjeti komad neba. Bilo je bezbojno, kao da ga je Stvoritelj obrisao gumicom pa sad smišlja neki novi crtež. Treba Njegovu Transcendenciju ostaviti na miru.

Vratio se u fotelju.

Nije upalio televizor, samo je odigao noge na tabure. S rukama iza glave, vježbao je disanje. Disao je trbuhom, izdisao kroz usta. Ponavljao je to dok mu nije dojadilo. Onda je ostao piljiti u ručnu bombu na televizoru.

Na čipki.

Razmišljao je kako će dalje, što mu je činiti, što mu je ne činiti. Vagao je šanse, skupljao je snagu za sutra, za novi izazov. Je, treba plaćati najam, režije, treba jesti, treba, jebiga, živjeti. Treba živjeti pod svaku cijenu, nego što drugo, makar morao skupljati boce, iako je čuo i da je u tome poslu strašna konkurencija, da postoje te bande klošara koje su spremne i naoružane, što kratkim, što dugim cijevima. Bajunetama. Ostalo ljudima od rata.

Svi brane svoje.

I svi su spremni, ako treba, položiti život za tu plastiku.

Kud god se okreneš, kao da si još na bojišnici, vidiš samo te dobro ukopane ljude. Spremne na sve. Zapravo ovi su spremniji od onih što su bili na bojišnici. Okruženi smo opakim brijačima.

Jebem ti mater, viknuo je. Pička ti materina, proderao se. Jebo ti pas mrtvu mater! zaurlao je.

Onda je ustao, izvukavši gaće iz guzova.

Uzeo je bombu s televizora, malo se igrao njome, vježbao je bacanje, a da bomba ne dotakne plafon. Dobro mu je išlo, imao je meku ruku. Bio bih dobar kirurg, pomislio je.

Onda je izvukao osigurač.

Bombu je bacio kroz kuhinjski prozor na ono malo livade između zgrada.

Čučnuo je, pokrivši dlanovima uši.

Otvorio je usta.

Sjetio se da uopće nije pogledao ima li ljudi na livadi.

Bomba je eksplodirala.

Negdje se uključio alarm.

Virnio je kroz prozor da vidi ima li mrtvih ili teško ranjenih. Možda samo lakše. Srećom, samo su prozori popucali, jedan je geler završio u visećoj. Ugledao je i polovicu krtice u sudoperu. Bacio je polovicu krtice u kantu za smeće.

Uzeo je pivo iz frižidera, vratio se u fotelju.

Upalio je televizor – tu srčiku tuge.