Zujke | Mario Brkljačić

2.

 

– Onaj zid mi još ne ide iz glave. Da ga nema tamo, uzeo bih taj stan. Bez razmišljanja! – rekao je to odlučno. Onda je hračnuo pred sebe.

– Da ga nema tamo ne bi ni cijena najma, krele, bila 150 eura. Žišku? Nego, dođavola, kako se ne možeš snaći? – Kristina je sjedila na klupi.

Imala je masnu kosu i debele podočnjake. I depresiju.

Kako i ne bi.

Kaparili su taj drugi stan, ali dogovor je bio da usele za dva dana da stanodavka može još malo srediti sobu, oprati zavjese, isklofati tepih. Žena je, jebiga, insistirala. Molim lijepo, insistiram! govorila je.

Koja glupača.

Ali, nisu joj htjeli reći da spavaju u autu. To je. Kreteni.

Milan je zurio u prozore, vrteći film od jutra: ako je lift bio desno od ulaza u zgradu, a kad sam izišao, krenuo sam lijevo, prema dnu stubišta, gdje me dočekala stanodavka, onda bi prozor njena stana trebao biti…

– O, dovraga! Čuj, onaj skroz lijevo, neosvijetljen, mislim da je taj.

– Jesi siguran?

– Ah, siguran… – počešao se po glavi.

– Zamisli samo neugodnosti da upadnemo u stan dok je žena unutra.

– Ne želim to zamisliti.

– Dobro, mislim ono, hipotetički.

– Kao prvo, ne želim uopće to zamisliti, a kao drugo, vjerojatno bi imala ključ u bravi pa niti ne bi mogli ući, kužiš.

– Gle ga, jesi glup, ja improviziram, a ti, ne znam… Analiziraš, ono.

Teško je izdahnuo – Da, ti najviše improviziraš dok kuhaš.

Dunula ga je laktom u rebra – Marš, gade!

Povukao je dim i ustao. Gadio se sam sebi, ali ne opet toliko koliko su mu se gadili svi oko njega. Negdje u daljini, učinilo mu se kod škole, tinejdžeri su se grohotom smijali.

Odjednom mu je sinulo.

– Čuj, koje smo mi budale!

– Dobro jutro! – Kristina je pljunula u travu iza klupe.

– Slušaj, ako je baba doma, barem bi trakica svjetlosti morala prodirati kroz vrata – značajno ju je pogledao baš kao da je odgovorio na najteže pitanje u nekakvom kvizu.

– I što sad, da stojimo u mraku stubišta i piljimo u njena vrata? Zamisli da ih otvori i ugleda nas ovakve zgužvane i neispavane. Hajde reci, bi li ti, da si stanodavac, iznajmio stan takvim ljudima?

– Ne bi.

– Onda smisli nešto bolje.

– Smisli ti… U kurac, najbolje da odemo leći u auto. Ovo nema smisla – pokazao je rukom prema zgradi. – Tu su stotine prozora u zgradi s pet ulaza, bokte, tko bi se snašao u svom tom kaosu. Ne znam koja je budala uopće projektirala ovakvu zgradu! – srušio se natrag na klupu.

Zašutjeli u. Oni klinci su se i dalje smijali.

– Znaš što, dosta mi je, idemo gore. Platili smo najam i zaslužujemo da već ovu noć prespavamo u krevetu. Ako će žena biti u stanu, neka se lijepo pokupi, uopće me nije briga što će milostiva misliti o nama – ustala je, već grabeći čvrstim koracima.

– O, nabijem ti ovakav život! – Milan je potrčao za njom.

Iskrali su se iz lifta, i hodajući na prstima, došuljali se do stana. Prislonio je uho na vrata.

– I?

– Izgleda da nema nikog – iz džepa je iščeprkao ključ. Zaustavio je dah dok ga je gurao u bravu.

Ušli su, ostavši stajati u predsoblju.

Onda je Kristina upalila svjetlo.

Zatim se bacila na njega, obgrlivši ga rukama i nogama.

– Daj, ono… – zastenjao je, ipak uspjevši nogom gurnuti vrata.

Skočila je na pod i odjurila u kuhinju.

Milan se dovukao do sobe. Uključio je televizor.

– Ljubavi, ima i mikrovalnu! – ushićeno je doviknula Kristina – I u frižideru radi svjetlo!

Sobu je ispunilo svjetlo ekrana – bacio se na krevet i zažmirio.

– Čuj, kupaonica je baš lijepa i nije tako mala kako si rekao! – čuo ju je kako piša. Jučer, kad je razgledavao stan, kupaonica mu se učinila skučenom.

– Dobro, daj, molim te, zatvori vrata!

– Što?!

– Zatvori vrata, kažem, ne moram slušati kako pišaš!

– Dobro, ne deri se!

Četiri su noći spavali u autu i sve ga je boljelo, vrat, dupe, noge, ruke, često su ga hvatali i grčevi u listovima.

Odjednom je začuo nekakvo šuškanje na balkonu – skočio je, zapiljivši se u mrak.

Došuljao se do balkonskih vrata.

Ugledao je golublje gnijezdo u kutu i dva goluba koji su se vrzmali uokolo.

Hodajući unatraške, prišao je vratima kupaonice – odškrinuo ih je i rekao ženi da su na balkonu golubovi i mladi.

– To je znak!

– Kakav znak. Ti golubovi su svili gnijezdo na balkonu jer…

– Jer što?

– Zato što je stan bio prazan.

– Ne razumijem kakva si ti to riba u horoskopu, to mi nikad neće biti jasno. Svugdje piše da su ribe romantične i zanesene, a ti si kao kakav, ne znam, bik – povukla je gaćice preko bedara. Onda je povukla lanac: voda je zaklokotala.

– Piše i da su ribe umjetničke duše, pjesnici i slikari, a ja sam, jel, pjesnik.

– Da, samo što od toga nemamo nikakve koristi.

– Čuj, takav je poredak stvari. Ljudima nije stalo.

– Znaš što, iskreno govoreći, na njihovoj sam strani.

– Meni je ionako svejedno. Nego, znaš što, idem ja dolje po vreće.

– Dobro, ja ću se za to vrijeme okupati i napuniti kadu za tebe.

Izašavši iz zgrade, zamaknuo je za ugao, stigavši na parkiralište gdje su ostavili auto.

Mjesec je prejako sjao, izgledao je kao kiklop koji se nagnuo nad svijet, pa sad gleda sve ljude dolje koji se trse živjeti te svoje živote, najbolje kako umiju. Ipak, većini ne ide nikako, većina gleda televiziju i tiho umire u tim neotplaćenim stančićima.

Dovezao se pred ulaz u zgradu – u dva je puta odnio vreće i s nikime od stanara, na sreću, nije se susreo.

Zatim sam se vratio do auta, parkiravši ga u dnu ulice, kod spaljenih ostataka kontejnera za papir – vjetar se igrao izgorjelim kartonima, tim svilenkastim lišćem, podizao bi ih i bacao lijevo-desno, a kad bi dodirnuli asfalt, listovi su se odmah pretvarali u crni prah.

Ušao je u stan, zaključao vrata, svukao odjeću sa sebe i zaronio u kadu punu vruće vode.

Dobro, na svijetu postoje prekrasne stvari – vile s pogledom na morsku pučinu, ili moćne jahte vitkih linija koje sijeku topla mora, ili automobili u kojima vozač ne čuje motor pa klizi u tišini vijugavom cestom do dvorca iz 18. stoljeća, ili luksuzni avioni u kojima vlasnici korporacija prekraćuju vrijeme između potpisivanja novih unosnih ugovora, okruženi drogiranim, mladim ženama, ali mislio je, meni treba samo običan posao: domar u staračkome domu ili noćni čuvar. Što? Zar je i to previše? Ili to, ili neka sve ide u kurac. Što?

– Koliko ćeš jaja?!

Presamitio se preko ruba kade i odškrinuo vrata – Zašto vičeš, čujem te! Daj pet.

– Sad si se ti izderao!

Pomislio je kako bi joj opalio pljusku.

Obrisavši se, navukao je crnu majicu s logom Hladnog piva na prsima i sive duge gaće.

Sjeo je za stol.

– Velim ti da je to znak – Kristina je sipala mlijeko u zdjelicu sa žitaricama.

On je jeo jaja i komad kruha.

– Dobro, u redu je, za tebe to ima neko metafizičko značenje, a ja mislim da nema nikakvo – ponadao se da će žena prestati s teorijom o prikrivenim Božjim nakanama.

– Itekako ima, samo treba imati otvorene oči.

– Čuj, da nisam imao otvorene oči, ti ne bi ni znala za gnijezdo.

– Ne banaliziraj, znaš dobro što sam mislila.

– Gledaj, ne tvrdim da ti golubovi nisu na balkonu zato što u ovom stanu prije nas nije dugo bilo nikoga, sigurno je da su zato svili to gnijezdo, ali stvar je u tomu da je to jednostavno lijepo za vidjeti… Mislim, bi li možda bio zadovoljniji da si na balkonu ugledao krepanog goluba?

– Pa, najradije bih da na balkonu nema ni živih ni krepanih.

– Joj – uzdahnula je – stvarno si zadrt.

– Ma, daj se uozbilji. Ne stoji ovaj svijet tu kao kakav matematički zadatak na ploči, a mi, neznalice u klupama, trsimo se odgonetnuti rješenje zagonetke, ne bi li dobili peticu ili kakvu drugu nagradu.

Otkinuo je komad kruha. – Ili dvojku, samo da prođemo.

Zapiljila se u njega, ukosivši glavu: – Pjesniče!

– Daj, ne zajebavaj.

– Jesi li ti uopće svjestan što si sada rekao?

– Jesam, rekao sam da me ne zajebavaš.

– Ne mislim na to, nego na onu misao prije.

– Ne, nisam, ja sam nesvjesno biće, znaš, kao onaj golub na balkonu što čuva stražu dok golubica leži na njihovim potomcima. Budala, kao da bi mogao obraniti obitelj da na nju navali mačka ili se obruši kobac.

– On brani obitelj od drugih golubova, a ne od tih predatora, tuko.

– Jako lijepo, umjesto da se drže skupa, oni proždiru jedni druge.

– Pa, i mi to radimo.

– Što to znači? Hoćeš reći da ćeš sutra zgrabiti prvo dijete na ulici i donijeti ga doma za večeru?

– Ne radi se o tome, nego, ti se ni ne trudiš riješiti taj zadatak, samo buljiš u ploču.

– Pa, moram priznati da si u pravu. Nisam se baš trsio u školi često podizati ruku, ali, za razliku od tebe, ja sam barem bio na satovima dok si ti brijala po Jabukama.

– Ha-ha, jako smiješno – uvrijeđeno je strpala žlicu u usta.

– Dobro, što si zapravo htjela reći? Ja buljim u tu ploču i, što, čekam da samo zbog dobrog vladanja dobijem tu dvojku? Kao, zadovoljan sam s malim stvarima pa i dobivam malo? Znaš što, ovaj naš razgovor mi već debelo sliči onim new age sranjima, Oprah cirkusu i ostalim budalaštinama. Ne vjerujem u znakove. Niti mislim hodati svijetom i tražiti ih. Dobro, jedino priznajem dimnjačare. A što se ovog stana tiče, nešto je tu sumnjivo jer stan je lijep i cijena najma je povoljna, a dugo ga nitko nije unajmio.

– Htjela sam samo reći da me taj znak razveselio, ništa više.

– Dobro, to si odmah mogla reći. Pa, i mene su razveselili. Jesi im bacila kruha?

– Jesam, dok si se kupao. Krišku kruha i malo ovih žitarica.

– Super, sad se mogu furati na pravog pjesnika… Ono, naslonim se na balkon i recitiram stihove prolaznicima, dok mi za to vrijeme po glavi seru golubovi.

– Ah! – odmahnula je rukom. – S tobom se ne može ozbiljno razgovarati.

Kruhom je upio preostalo ulje s tave, progutao zadnji zalogaj, podrignuo se i dogegao u kupaonicu gdje je izribao te stare, iskrzane plombe i mostove.

Onda je otišao u sobu.

Zavukao se u pljesnivu postelju što je zaudarala na benzin.