Zujke | Mario Brkljačić
4.
Pričao mu je kako je dao otkaz. Tvrdio je da više nije mogao izdržati, da je izgubio motiv, da je izgubio volju. Dobro, bio je svjestan da nema naročite alternative, da će ga slični problemi moriti i na nekom novom poslu, ali barem da odmori neko vrijeme pa će, valjda, dalje ići lakše. Jer, umarao ga je taj stres, pričao je, težak rad, slaba plaća. Najviše, ta stalna borba. Konkurencija je nabijala jak tempo, a bojno polje se prostiralo kao noćna mora iz koje je nemoguće izići normalan. Kužiš, amigo? Iz te tržišne utakmice. Nervozno je uvlačio dimove dok je to pričao. Zapravo, to nije utakmica, to je rat i to gori od stvarnog rata, kao što je bio onaj zadnji, gdje si barem, ako ništa drugo, znao tko ti je prijatelj a tko neprijatelj. A bilo je dosta i tih zatišja između borbi. Kužiš. I te zajebancije na račun predsjednika, oca domovine. A vidiš, danas više nema oca, ovaj novi predsjednik je više kao očuh, domovina sliči na domino, ništa ne znaš, ništa ne shvaćaš, zapravo o ničemu ne stigneš promisliti, samo radiš, pa još i gubiš ono malo dragocjenog slobodnog vremena, primjerice, u redu na blagajni šoping centra, i živciraš se jer ti se čini da bi ta blagajnica mogla, dovraga, malo brže…. Daj, kravo! I zato je odlučio stati, pričao je, kao trkač kojeg su svladali grčevi pa se ispružio na toj cesti koliko je širok i dugačak. Gonite se u kurac, ko vas jebe! Sad mu je svejedno što ostali nastavljaju, što žele stići na cilj. Što u trku grabe plastične čaše s vodom, pa proljevaju tu vodu po glavi. I eno ih, odmiču. Nestaju u daljini. Nema ih više… Ali, treba odustati od cilja pa ga takvim pristupom obezvrijediti, rekao je. Dovraga, valjda postoji i lakši način dočekati mirovinu i smrt! mudro je zaključio. Ali, kazao je, ipak se iznenadio kad je shvatio da je gazda vijest primio hladnokrvno – “Kako hoćeš” tip je samo slegnuo ramenima. Je, ipak se osjetio povrijeđenim, ali ko mari za to. A opet, punih deset godina je radio za gazdu. Zamisli, deset jebenih godina. Mislio je da bi možda mogao dobiti i sitnu otpremninu, ali dogovorili su se samo oko otkaznog roka. Milan je odmahivao glavom. “Jeboti, koja zemlja, nemreš belivit”, ponavljao je. U tim predasima između gutljaja.
Na rastanku sa starim frendom dogovorili su se da će se čuti, da bi mogli sjesti negdje i dobro se napiti. Kao nekad.
Poslije je Milan svratio do Vinceka. Pojeo je dvije baklave, to ga je i inače držalo čitav dan. Zatim je otišao u knjižaru blizu Cvjetnog. U medijima se puno pričalo o toj novoj mega knjižari u gradu. Bilo mu je skroz nevjerojatno da je netko otvorio takvo što u zemlji gdje seljaštvo i ostaci građanstva jedva da čitaju i 24 sata.
Muvao se između polica s knjigama, uzimao ih je u ruke, njušio ih i listao. Knjige uopće nisu mirisale, valjda zbog te nove tiskarske tehnologije. I bile su skupe. Znao je nešto o nakladničkim troškovima i vrtio je glavom, čudeći se da toliko dođu.
Onda se uspeo na galeriju, sjeo je i naručio kavu, međutim, prekasno je shvatio da gore ne smije zapaliti cigaretu, a kava bez cigarete… Što je mogao, srkao je kavu, ne znajući kamo s rukama. Kava je bila dobra, jaka i kremasta.
Dolje se stvarala gužva, a ljudi su i kupovali knjige. To ga je nekako rastužilo. Ne, zaista. Čovječe, stvari kao da su se definitivno počele kretati u pozitivnom smjeru. Donedavno nisi mogao vidjeti čovjeka u ono malo knjižara što su nekim čudom preživjele svih ovih godina. Ali, ideš, stvari izgleda idu nabolje. Pa pogledaj kakav se red stvorio na blagajni! Uf, čovječe, svaka čast.
Srkao je kavu, ali želja za cigaretom je bila prejaka. Zato je odlučio otići u neki kafić u blizini.
Bilo je na Cvjetnom lijepih djevojaka, a i mladići su bili sređeni, namirisani i čisti. Furali su te moderne muha naočale, moderne zurke, kožne japanke. Jedino, taj naglasak, težak, južnjački, nikako nije pasao uz tu meku secesiju i štukaturu, kao što i kajkavski ne paše Stradunu. Da, već duže vrijeme se osjećao strancem u rodnom gradu. Kamo su nestali svi ti purgeri? Kamo je nestao taj kaj? Gdje li se skrio jadan?
Sjeo je za stol na terasi kafića do knjižnice Bogdana Ogrizovića. Naručio je pivo, pripalio je cigaretu. Veliki suncobrani su stvarali problem, zadržavali su vruć zrak na terasi, nije mu bilo jasno zašto ih ne sklope jer sunce nije dopiralo dotamo. Valjda je gazda bio na godišnjem pa konobare nije imao tko natjerati da to učine.
Bio je na drugom pivu kad ga je netko s leđa potapšao po ramenu: Rade Điđa!
– Hej, čovječe, pa di si, e! – rukovali su se. Milanu ipak nije bilo drago što ga vidi.
– Evo… Odmaram malo. Što ćeš popit?
– Može pivo. Inače šta ima?
Milan je mahnuo konobaru da donese pivo: – Eto… ništa. Ti?
– Evo, tu sam na ćošku, kod Benettona.
– Jel… I, kako ide?
– Dobro je, ono… Ti, gdje radiš?
– Trenutno nigdje, ali mislim da ću uskoro opet početi. Nego, jel viđaš što ekipu s fronte?
– Ne baš… slabo se čujemo. Znam da se Žuti oženio i preselio je kod žene. Tamo negdje, kod Velike Gorice žive. Ima autolimarsku radionicu, pomalo prčka po tome, a žena mu radi u nekom domu zdravlja. Ona je kuharica. Dobio je sina, Borna se zove mali.
– Lijepo ime, ono, baš naše. A Ljubo? Jel se s njim čuješ?
– Ljubu sam sreo neki dan, ali dosta rezervirano se drži. Ima firmu, radi za državu. Snabdjeva ih s nekakvim potrošnim materijalom. Vozi novu bemburu, čovječe. Znaš ono, kožni sicevi, aluminijske felge. Ludilo, e.
– Lijepo… baš mi je drago za njega. Znači, ti pomalo tu radiš. Bižu izrađuješ sam ili samo preprodaješ? – Milanu nikad nije bilo baš skroz jasno kako se može živjeti od bižuterije. Jer, to njegovo lice… kao da Điđa trpi dugogodišnju gangrenastu zubobolju.
– Većinu radim sam. Nešto sitno preprodajem. Ima jedna firmica što uvozi robu iz Kine i Afrike. Ali, to nije dizajn… – odmahnuo je rukom.
To je valjda trebalo značiti da on radi bižuteriju s potpisom, neku brendiranu bižu.
Konobar je donio piva.
– Znaš, trenutno sam malo posvađan s lovom pa… ono… Drugi put ja zovem.
– Ma, nema frke.
Na Cvjetnom i okolnim ulicama stvarala se sve veća gužva. Stolovi su se popunjavali, žamor je bio sve jači. Iz skupih automobila izlazile su ushićene, Milanu se činilo, kao malčice drogirane djevojke. Ni njihovi pratitelji nisu zaostajali, dapače, ostavljali su dojam bahate samuvjerenosti. Zrakom su lelujali skupi parfemi, nosile su se modne marke. Spazio je i nekoliko poznatih lica, pjevačica i televizijskih voditeljica s psićima u naručjima. Ugledao je i onu što se razvela od onog… nije se mogao sjetiti imena. Ipak, sve je to imalo štih provincijskog glamura i upinjanja da se bude viđen i u trendu ma koliko sve to koštalo i ma koliko sve to zapravo užasno smiješno izgledalo.
Kužilo se da je stvar nategnuta i da vrlo lako može puknuti. Kao naš državni proračun.
Ali, i u toj ubavoj nadi da će sve na kraju ispasti dobro bilo je nekog čara.
Konobar je donio piva.
Ulili su pivo u čaše, sinkronizirano.
Mislima je tonuo: vrućina, be vitamin, taj kvasac.
Zašto mi se tako jako spava?
Stvorila se neugodna tišina, ali kao da nisu imali više volje nastaviti pričati.
Šutke su otpijali piva.
Điđa je zvjerao okolo, nervozno je tresao nogom.
Milan je otpio gutljaj, zapalio je cigaretu pa je jako povukao: otpuhnuo je dim pod suncobran.
Dim je ostao tamo.
– Kolko ljudi, a? – Điđa se napokon oglasio.
– Aha… baš.
I tako, još su otprilike pola sata šutjeli tamo, a onda su se napokon razišli.
Điđa je rekao da je stalno na Cvjetnom, da ga tu uvijek može naći ako poželi popiti pivo, ali da drugi put on časti.
– Ma… Nema frke.
– Ma, ne, fakat… Kad ti velim!
– Ma okej, sve pet, ono… – mahnuo mu je pa se uputio prema tramvajskoj stanici u Frankopanskoj.
Kad je stigao kući, popio je dvije visoke čaše tople vode.
Mislio je da će mu biti bolje ako će se ispovraćati. Stajao je strpljivo nasred kupaonice, gurao je i prste u grlo, no nije išlo. Samo je osjetio još jaču mučninu i slabost. Čak i grčeve u želucu. Da nije čir?
Odvukao se u sobu.
Legao je na kauč, zureći u rupu na čarapi. Čarape mu ne izdrže ni tjedan dana, sve zbog tog isturenog vražjeg palca.
Nije znao od čega mu je sve više zlo. Prokleta baklava, vjerojatno je bila stara.
A da nije od piva?
Onda se izvalio na bok kako bi mogao dohvatiti daljinski sa stolića.
Upalio je televizor i skroz je stišao ton; Sanader se bezglasno smijao nečemu. I kad se smije, taj čovjek radi to bahato.