Zujke | Mario Brkljačić

6.

Baš kad je izišao iz zgrade, neka narkomanska karikatura s dugom, masnom kosom, sav izdrapan i ružan, s vodnjikavim jastučićima ispod plavih očiju, boksačkim nosom i srebrnom rinčicom u uhu, iskočio je iza kontejnera i ispriječio mu se na putu prema birtiji.

Baš ga je naljutio, jer Milan je čitav bogovetni dan razgovarao s onim gadom iz podsvijesti koji ga je nagovarao da iziđe iz stana i ode družiti se s ljudima jer će u protivnom kao poludjeti od samoće i baciti se s petog kata.

Na krov novog šoping centra.

Je, tih je mjeseci Milan proživljavao tešku krizu. Možda čak i identiteta.

Ako mi se isti čas neće maknuti s prolaza, kreature ispred sebe riješit ću se jednim odmjerenim udarcem nogom u međunožje. To je mislio učiniti, ali usrao se od straha kad je izdrapani krenuo rukom prema zadnjem džepu hlača.

– Hej! – poskočio je, pripremajući obranu od napada nožem, ili molitvu ako će u igri biti pištolj.

– Sve je u redu, gospodine, molim vas osobnu! – tip mi je tutnuo policijsku značku pod nos.

Mislim, svašta.

Pročeprkao je po torbici svezanoj oko struka, pronašao osobnu i dao mu je.

Drot s tetoviranim grbom Dinama na podlaktici. Eto sranja, pomislio je.

– Milan, što radiš ovdje ako ti je mjesto prebivališta na drugom kraju grada? – mislim da je sasvim izlišno reći da Milan nije povjerovao vlastitim ušima.

– Moolim?

– Što radiš ovdje?

Pitanje je zvučalo toliko apsurdno da mu je na pamet pala fora sa skrivenom kamerom.

– Gdje je?

– Tko?

– Skrivena kamera – blesasto se nasmiješio. – Je li možda u onom grmu preko ceste?

Izdrapani je okrenuo glavu prema tamo.

– Dovedi budalu ovamo! – oglasio se tip koji je sjedio za volanom forda, izbacivši obrijanu tikvu kroz suvozačev prozor.

– Idemo! – masni ga je zgrabio za ruku.

– Čekajte malo, pa o čemu se tu radi?! – Milan se ukopao, u opravdanom gnjevu slobodoumnog, nezaposlenog građanina, koji zna za sve svoje ustavom zajamčene slobode.

– Daj, čovječe, nemoj si to radit! – bilo je očito da ga nije impresionirao tim izlišnim pitanjem, a jasno je i da Milan nije baš bio raspoložen hodati naseljem s lijanerima na rukama jer se lik zaprijetio da će ih rado upotrijebiti.

– Tak, tak… Svu tu ološ treba strpat u zatvor! – oglasila se tada i susjeda s prvog kata, babetina koja je čitave dane držala stražu na prozoru, a onda je zalupila njime pa je navukla uštirkane zastore.

O, jebem ti mater, primitivnu, pička ti materina! opsovao je u sebi.

Veli mu poslije Kristina da zašto je pristao sjesti u njihov auto.

Ali, nije pristao, jednostavno, izdrapani ga je ugurao na zadnje sjedište.

Klizili su Avenijom Dubrovnik, a onaj za volanom ga je tješio, govoreći kako će sve biti u redu i da se ne brine.

– Gospodine, ne brinem se, jer nisam kriv ni za što – rekao je Milan.

– Naravno da nisi – lik se složio s njim. Onda se, imbecil, počeo smijati.

Ipak, Milan se usrao kad je shvatio da gad vozi prema savskom nasipu, finom mjestu za namještanje bubrega narkomanima, pankerima, navijačima, alkoholičarima, sitnim preprodavačima trave i drugim pripadnicima metropolske suburbije.

Uskoro će tamo pasti i skalp običnog građanina.

– Nisam znao da zapravo idemo na štupsere! – pokušao je biti duhovit, ali drotovi nisu marili.

Zaustavili su se na kraju puta, kod rampe.

Obrijani je izišao iz auta i, onako debeo i trom, jedva se uspeo na nasip.

– Koji kurac? – Milan nije birao riječi.

– Ništa, odmorit ćemo dok ne padne noć.

– Mislim, vi stvarno nemate pametnijeg posla nego baviti se otmicama!!! – viknuo je, krenuvši rukom prema bravi.

Vuuuš!

Milan nije mogao vjerovati da ga je drot ošamario: dlanom je pokrio uho u kojem mu je zujalo kao da je dosta dugo i prilično glasno slušao Einstuerzende Neubauten.

Obrijani je pišao s nasipa na drugu stranu.

– Kad me pustite, otići ću ravno… Čičku iz Helsinškog odbora! – izrekavši tu smiješnu prijetnju, istovremeno se osjetio totalnim kretenom.

– Buahaha… Kolega, čuj ovu budalu! – izdrapani je, slomljen napola od smijeha, izišao iz auta.

– Šta kaže? – obrijani se oprezno spuštao nasipom. Gnjeo se sa zatvaračem na tim državnim hlačama.

– Kaže da će nas prijaviti Čičku!

– Baš si pravog našao kome ćeš se potužit!

Bože, pomislio je, ovi su definitivno željni krvi.

Obrijani je kolegi nešto šapnuo na uho, a zatim je prešao prašnjavu stazu pa je nestao u grmlju.

Izdrapani mu je zapovjedio da iziđe iz auta.
Milan se naslonio na branik, pokušavši navući prezrivu grimasu preko, ipak, vidjelo se, uplašenog lica.

Čičkovi.

Prvi se bacio izdrapani.

Onda obrijani.

Pobacali su sve što su imali u rukama.

– Vidi ga, izgleda ko kakva pička s viklerima! – obrijani je prasnuo u smijeh.

– Idiot!

– Diler! – zagrmio je obrijani.

Hm, dakle, tu smo. To je ta predstava za široke narodne mase. Bilo je jučer u Dnevniku o tome. Doktor Sanader je rekao da je dosta, da on i njegova vlada to više neće tolerirati. Taj kriminal što se valja zagrebačkim ulicama. Dao je naputke policiji, podijelio je zadatke resornim ministrima. E sad, na prave kriminalce ipak ne možeš, ali tu su uvijek ti luzeri, ti nezaposleni, ti podstanari, ta sirotinja. Zato su i pravili predstavu pred zgradom. Jer, nije stvar u tomu da se radi na problemu, stvar je u dojmu da se kao radi na problemu. Kao u pokeru, dižeš ulog a par sedmica ti u ruci.

– Gospodo, molim vas, ovo je gadan nesporazum – iscijedio je tu rečenicu glasom koji je zateturao na samom rubu plača.

– Vidi pizde! – obrijani ga je klepio po leđima, a onda se zavukao u kabinu, pročeprkavši po suvozačevom pretincu, iz kojeg je izvukao veliku žutu kuvertu.

Stao je ispred Milana i krenuo okretati fotografije u boji velikog formata.

Milan je pokušao odglumiti nezainteresiranost, ali kad je vidio poznata lica, nije mogao, a da ga zaprepašteno ne pogleda.

– A, dileru?

– Kakav diler… O čemu pričate? – promucao je.

Umjesto odgovora, drot ga je tim fotografijama ošinuo preko nosa.

– Šuti i gledaj! – nastavio ih je okretati, a onda je zastao.

Milan je zurio u fotografiju na kojoj je bio zamrznut u trenutku kad je Milošu dodao pljugu.

– A?

– Pa što, pušimo Samson!

Obrijani se maknuo u stranu, a izdrapani ga je opet ošamario, taj put iz sve snage. Zacrnilo mu se pred očima, zateturao je, a krv iz nosa mu se slila preko brade.

Onda se uspravio, rubom majice je obrisao krvav nos i pljunuo je u prašinu.

– Jebiga, ljudi, ovo stvarno nema smisla. Pa ne mogu vjerovati!

– Ma, hajde, čovječe, nije to ništa. Što si se odmah usrao? – obrijani se uživio u ulogu oca. Ponudio mi je i papirnatu maramicu.

– Hvala, baš ljubazno od vas, ali mogli bi me sad i slikati ovakvog – Milan ga je gledao ravno u oči.

– Slušaj, Milan, hajde da skratimo priču i izbjegnemo krvoproliće. Nas zanima ovaj – pokazao mu je Žarka čija je glava bila zaokružena crvenim flomasterom – a ti bi nam mogao reći sve što znaš o njemu. I onda si slobodan. Možeš otići na pivo, pasat će ti.

Milan je duboko uzdahnuo.

Onda se javio onaj oportunistički glas iz podsvijesti. Reci im, čovječe, sve što znaš, boli te kurac, otkucaj te ljude, prošaputao je. Ne igraj heroja već se ugledaj na narodne zastupnike u našem saboru. Ne budi glup, Milane.

– Dobro… Što želite znati?

Obrijani ga je ljubazno ponudio Marlborom.

– Hvala.

– Pa, sve… Otkad se znate, gdje se govno kreće, u koje je vrijeme doma, a u koje vrijeme ga nema doma, s kime se sastaje, gdje mu živi cura, i to.

Milan je prekrižio ruke na prsima.

Otpuhnuo je dim prema nebu.

Gore je avion povukao prekrasnu bijelu lajnu.

– Dok vam ispričam sve što znam o tom tipu, ovi će vam opaki savski komarci isisati svu vašu drotovsku krv… Smrdljive seljačine! – uzeo je zraka. – Jebem vam mater!!!

Obrijani je podigao obrve, a orošena mu se tikva preobrazila u nešto najsličnije prekuhanoj domaćoj štrukli.

Izdrapani nije mogao vjerovati vlastitim ušima.

Stajao je tamo, ukopan, kao spomenik palom borcu.

Obrijani je ispljunuo cigaretu, opsovavši mu mrtvu mater i zarivši mu koljeno u trbuh.

Milan se presamitio od bola, ostao je bez zraka, oči su mu zasuzile, pluća samo što mu nisu eksplodirala, a onda je skočio i izdrapani, zakucavši mu cipelu u rebra.

Sunce je palo iza nasipa.