Zujke | Mario Brkljačić
7.
– Halo!
– Bok, sine, kako si?
Dugo se s njom nije čuo.
– Eto, ono, baš prčkam nešto tu po autu – rekao je.
– Kako ti je ona tvoja?
Jedva se uspravio. Mama ne voli Kristinu, zato je i zove tako, samo, ona tvoja: – Dobro je… ono… Nego, reci, što je bilo?
– Halo! Slabo te čujem!
Milan se odmaknuo od auta, škode. Iz sjene zgrade, zakoračio je na sunce. Sunce je bilo jako: – Čuješ me sad?!
– E, sad je dobro!
– Halo!
– Da, tu sam…
– Pa, daj reci što je?!
– Sine, jučer je bio majstor zamijeniti zahodsku školjku, imala sam poplavu, znaš, i dole, kod Babićevih je procurilo, ali staru nije odvezao, pa sam mislila da dođeš po nju i baciš je negdje.
– Dobro, doći ću. Može za… – Milan je pogledao u sat na tornju nedavno sagrađene crkve na dječjem igralištu – sat vremena?
– Halo?!
Udaljio se još malo od škode.
– Čuješ me?!
– Da, sad te dobro čujem!
– Mama, doći ću za sat. Može?
– Dobro, ali dođi, nemoj da ne dođeš!
– Ma, doći ću, nemoj brinuti.
– Sine, čuj, da te pitam nešto. Čuješ me?!
Milan je zakolutao očima: – Čujem te savršeno. Reci?
– Sine, jel jedete kuhano, jel ti ta tvoja kuha?!
Milan je krenuo prema ploči s relejima.
– Halo?!
– Kuha, kuha!
– Ne lažeš mami?!
– Ne lažem, slušaj, vidimo se, baterija mi curi!
– Slušaj mamu, sine, moraš jesti kuhano!!! Sine…
Morao je prekinuti. I onda ugasio vražji mobitel.
Zatim je izmijenio preostale releje, učvrstio je vijcima ploču i zatvorio rupu plastičnom maskom.
Upalio je motor.
Dao je lijevi pa desni žmigavac.
Uključio je sva četiri.
Zatrubio je.
Poprskao je vjetrobransko staklo.
Uključio je brisače.
Radio.
Sve je napokon radilo.
Milan je ugasio motor i zaključao auto. Ušao je u kafić i pozdravio konobara koji je buljio u koeficijente na televiziji.
– Šta ćeš? – upitao ga je tip, ne svrnuvši pogled s te kutije.
– Kavu i pelin! – Milan je sjeo na visoki stolac.
Zurio je na ulicu, u automobile na parkiralištu. I njegovu škodu, boje dreka. Je, dosta mu je već neugodno zbog nje. Vidi se da ne napreduje, da jedva krpa. Zna da susjedi jedva čekaju da jednog jutra auto osvane bez tablica. Naše ljude takve stvari ispunjavaju, daju im motiv za život. Je, teško je kad vam se uspješni ljudi motaju ispred nosa. Jer, stvarni život je ipak nešto drugo od onog u žurnalima.
– Inače? – konobar je donio kavu i pelinkovac.
– A evo… ono…
– Dosadno, a?
– Mah… – Milan je pripalio cigaretu, otpio gutljaj kave pa odmah i pelinkovca. Opet mu je uskrsla pred očima ona slika od jučer.
– U pičku materinu… – psiknuo je.
– A?
– Ma, ništa, ono, vruće je u pičku materinu!
– Mah… Znaš kako je tek meni ovdje.
– Mah, mogu si mislit… – rekao je.
* * *
– Ma, kažem ti da mi se ispraznila baterija. Nisam namjerno prekinuo! – vikao je u mobitel. Bojao se da ga ne zaskoči policija.
– Kako te nije stid spustiti mami slušalicu i ugasiti mobitel! Stidi se!
– Joj, zašto si takva.
– Kakva sam? Nemoj mi to više nikad napraviti!
– Okej, okej… Hajde, smiri se…. Čuj, već sam blizu, moram prekinuti da me policija ne ulovi. Jako je visoka kazna za pričanje u vožnji.
– Dobro… I slušaj, parkiraj se negdje iza zgrade! Ili, najbolje negdje gdje susjedi ne mogu vidjeti taj stari auto! Jesi me čuo!
– Jesam, ništa ne brini… Nitko neće ništa vidjeti… Hajde, vidimo se!
* * *
Pozvonio je jedanput, kratko.
Mama je otvorila vrata, ostavši zuriti u Milanovo zbrčkano lice.
– Izgledaš loše – rekla je tiho.
– To je od vremena, vidiš kakva ja vrućina, noćima već ne spavam kako spada – promucao je. – Daj, zatvori vrata.
Sjeli su za stol u kuhinji.
Mama je odmah zagrabila šefljom goveđu juhu.
– Kome to trpaš?
– Tebi, sine. Samo mi nemoj reći da nisi gladan. Ne želim to čuti – u ruke mu je tutnula tanjur i žlicu. – Hoćeš papra?
– Joj, bože… – rukavom majice otro je znoj s lica.
– Daj, ne njurgaj, zvučiš kao kakva pičkica!
– Pa kako da jedem juhu po ovakvoj vrućini? Pa to nije normalno!
– Ne seri, mlaka je! Juha je zdrava i okrepljujuća. Što ima zdravije od domaće juhe? Što? Ruku dam u vatru da ti ona tvoja, u tih dvije godine koliko ste skupa, nije spravila domaću juhu, a vjerojatno ni onu iz vrećice.
– Nije istina, često kuha juhu – slagao je, stružući žlicom po dnu tanjura.
– Da, mogu si mislit. Sve se puši kako kuha.
I nakon dvije godine što nije bio doma sve je na svome mjestu: sat na zidu u predsoblju, oslikani tanjuri u kuhinji, frižider s potrganom ručkom, uokvirena fotografija pokojnog oca na njemu. Čak je i paučina na svom mjestu.
– Pa, sine, kako si?
– Dobro… ono.
– Ona tvoja?
– Dobro je. Radi do kasna… prekovremeno. I tako.
– A ti?
– Nadam se da će uskoro biti nešto.
– Ah, godine idu, a kod tebe ništa nova. Svi rade, stvaraju nešto, imaju djecu, nove automobile, a ti… Toneš kao kamen. Skupa s tom tvojom.
– Hajde, nemoj sad samo zabrijati na depru, mama, našao sam vezu, mislim da ovaj put imam velike šanse.
– I prošli put si tvrdio da imaš vezu pa od posla nije bilo ništa.
– Čuj, svi imaju neke veze, neki slabije, neki jače, ali sad stvarno imam jaku vezu i skoro sam sto posto siguran da ću proći. Mama, ovo nije socijalizam, jebe se danas ljudima za tuđu muku.
– Teško je dobiti posao, znam ja, nemoj misliti da ti zamjeram, ali znaš da ne mogu više mirno spavati. Svaku se večer molim da ti Bog pomogne.
– Znam da ti nije lako.
– Ah, lako za mene, sine. A tko ti je veza?
– Savjetnik ministra.
– Otkud ti on?
– Pa zajedno smo išli u srednju. Znaš Tomislava, bio je par puta ovdje.
– Čekaj, jel to Skoko, onaj sitni, s naočalama?
– Pa da, Tomislav Skoko. Živjeli su u onoj kućici koju su im srušili i dali im ogroman stan u novoj zgradi što su je sagradili na toj parceli.
– Bože… Mali Skoko.
Milan je zagrabio žlicom juhu.
– I on je savjetnik ministra?
– Da.
– Vidiš ti to, sine… Što ti je škola. A ti, ništa. S tom srednjom ni ne možeš naći neki pristojan posao.
– Ma može se, samo treba imati malo sreće.
– Je, možeš si mislit. Sreća samo tebe čeka.
– Mama, sve će biti u redu.
– Kada, sine? Kada? Pa pogledaj se… Odrastao čovjek, a bez ičega. Bez supruge, bez djece, bez posla. Podstanar.
– Ma, dobro… Ne treba sve gledati tako crno. Nego, neugodno mi je, mama, nositi tu školjku do auta. Parkirao sam dvije ulice dalje. Mislim, to je stvarno glupo.
– Hajde, ne seri. Bolje je tako nego da susjedi vide kako još uvijek voziš tu kramu od auta – rekla je.
Onda je iz pećnice izvukla njegovo omiljeno jelo. Bućnicu.