Valcer zmija | Ana Brnardić

KUĆA S DEVET JULIJA KOJE SE SPREMAJU NA POČINAK

Devet je prozora na pročelju morske kuće.
Nikako da poživim ovdje – bih li tada umrla? Da. S limunom u ustima.
Mrzi li me? Hoće me ugristi. Nešto mi trga i uzima, polako.
Do koga ti je stalo, izaberi jednoga.
Pa znam. Znaš i ti. Imaš drukčiji glas.
Da, bio sam na jugu, puno kokosovih potiljaka. Ljepotice. Životi starih školjaka.
Evo, već je ponoć. U snu prilaze strašni razmaženi sinovi.
Kad bih to mogla biti! Ali njihova životna odgovornost! A što žene? Kako cvatu? Što odabirem? Zašto kolebljiv sat pun noćnih lepurica? Noć kao…
I glazba, hrpa glazbe. Sve se pomiješalo. Ona više ne silazi, ne hlapi, ne uzvraća jezikom. Ona se pomiješala s ostalim zmijama. Velika svetica. Bez brade i zlatne jabuke. Hoda po zemlji u teškim klompama. Moja druga hiromantijska ljubav. Samo znak na kruhu. Pa ću zaspati u sjeni oraha. Doba velikih rastavljenih vila. Silne pričine u velikoj šalici mlijeka. Volim te zelena kožo. Prostor bijelih. Sutra si zadajem plan: sići u bunar s lepuricama i čučati dok ne naraste orah.