Valcer zmija | Ana Brnardić

RUŽNA

Jutros sam ružna.
Kosti su se sakrile pod žensku oblinu. Poput krave sam. Ali ne nedužna – siva sam od potihog ruganja. Riječi koje se odlamaju od sitnica (predajem im previše pažnje) ponovno se kupe na hrpu organskih neprijatelja. Na radiju čujem svoje ime na popisu za strijeljanje, i smjesta odahnem – neću morati posezati za nožem, gledati svoju plijesnastu krv. Drago mi je, kravo. Tvoju tužnu buku za mjesecom prodat ću lokalnim novinama, ako što mogu s tim. Ostavština je za spaliti, sve same gluposti neštetne za zrak. Prijatelj je otišao svojim svemirskim brodom, otpratila sam ga iglastim poljupcem. Roditeljima raste sijeda brada i slatko od ruža na jezicima. Sestra se subotom svlači u zmiju i spava pod krevetom. Jel dosta? Smijem li sada otići? Hajde, doviđenja.