Valcer zmija | Ana Brnardić

SANJAR

Događa se to u tamama grada. Promatram je ležeći na krevetu. Ona je negdje iznad, u šiljku tavana gdje je Zeleni Pauk. Između dva gruba svijeta, izmiče se mojem pogledu, a ja je želim opaziti cijelu, od cipela do kose. Ne ide, jer opet tonem u nepoznat san koji se odvija u dubokom jezeru s neprivlačnim ribama. Otiskujem se, jedva, svom silom svijesti, hvatam udicu koja će me vratiti površini i dovesti me k biću koje želim imati. Otvara se kovčeg sa strane – povješani šišmiši, ne, to je snop crne kose koja je rastrta unutra. Želim je imati cijelu! Ali kovčeg nestaje prije nego moja kamera slabih baterija dohvati total. Mjehur se rastvara pred mojim očima, neka riba prolila je crnilo koje me vraća početku. Opet ka užasnom dnu na kojem počiva drugi grad opskurnog imena po čijim bih ulicama trebala šetati. Trebala bih moći u štikle uvući peraju. Treba bježati, jer me gone. Tamama se prevlače ulice koje se suzuju sve do mog nosa. Lampu sam ispustila u trenu kad je njeno lice trebalo osvijetliti. Da smo se susrele, san bi završio na iglama sreće. U stvarnost bi se zavukle te igle. Ali dok sam tako razrivala novi gusto-crni san, počelo je već buđenje kao minimalno svjetlo u mulju. Počeo se rastvarati sitan kukurijek. Naslonio se glavicom na moje čelo. Otvorila sam oči.