Baš si sirov u zadnje vrijeme | Matija Brstilo

* * *

gledali smo u pod
u beživotno natopljeno smežurano lišće rasuto oko klupice
jesen u parku hrvatskog proljeća
zbog prohujale ljubavi nismo imali snage pogledati se u oči
šutio sam
tako mi se činilo bezbolnijim
nisam lagao
niti kimao glavom
nisam tražio opravdanja
niti gomilao nove razloge
nepovratno sam otupljivao
zamahujući gotovo neprimjetno prekriženom nogom
ruke su joj bile ledene kao dijamanti
uzdrhtale i čvrste
oči pune bistrine i odlučnosti
sve je bilo jasno i pred nama je čekalo na rušenje
hod po rubu
tek tanka opna krivnje
radi olakšanja koje sam osjetio
po povratku iz bolnice par godina ranije
i samo sam se blesavo osmjehnuo
da, to je moja reakcija na gotovo sve
i zbog nje bih si polomio zube,
usta zašio bodljikavom žicom
jer sve sam sjebao
jer znam da sam gad bio kad sam je pustio samu
i znam da sam sada kada je opet puštam od sebe
i ne zaslužujem da je nekome poput nje
stalo do mene
i znam da je u pravu kada kaže
da život nije generalna proba
a ja griješim svakim svojim pokretom