Barikade | Boris Buden

BARIKADE

 

─îuvajte se, mladi prijatelju, pisaca koji ne znaju ┼íta su napisali, i za┼íto su to napisaliÔÇŽ
Danilo Kiš

 

Ako tekstovi prikupljeni u ovoj knjizi imaju neku zajedni─Źku intenciju onda bi se ona mogla izraziti u slici barikade. Ne samo zato ┼íto otvoreno ┼żele potaknuti na pobunu protiv stvarnosti o kojoj govore i ┼íto sasvim konkretno nastoje ometati tu stvarnost, preprije─Źiti put, gdje god je to mogu─çe, svim oblicima dru┼ítveno po┼żeljne normalnosti. To bi jo┼í uvijek bilo premalo u dru┼ítvu kao ┼íto je hrvatsko, dru┼ítvu permanentne nacionalne revolucije u kojem je pobuna postala op─çenarodna stvari i utoliko jo┼í samo izraz masovnog konformizma, dok je jednostavna ljudska normalnost tek dru┼ítveno nepodno┼íljivi eksces.

Metafora barikade ┼żeli zna─Źiti vi┼íe. Ona je uvijek bila oblik u kojem je na traumatski na─Źin izlazio na vidjelo neki unutardru┼ítveni antagonizam. Na barikadama je, ┼ítovi┼íe, ro─Ĺen moderni ─Źovjek i s barikada su proklamirane sve one vrijednosti koje njegovu ┼żivotu i danas daju smisao i dostojanstvo. Na prvom mjestu ÔÇô svijet demokracije. Njegova suprotnost je svijet granic├ó u kojem se imanentni dru┼ítveni antagonizmi mogu podnijeti tek kao ne┼íto ┼íto dolazi izvana i s ─Źim se dru┼ítvo susre─çe samo na svojim vanjskim granicama. Postupak isklju─Źenja, projiciranja unutardru┼ítvenog proturje─Źja u izvanjsku prijetnju homogenoj zajednici ne mo┼że se me─Ĺutim uskladiti s demokratskim iskustvom. Ono, naprotiv, pretpostavlja priznanje izvorne dru┼ítvene heterogenosti, jednako kao ┼íto odbacuje iluziju realizirane dru┼ítvene harmonije.

Proturje─Źje, drama unutarnjeg sukoba ÔÇô to je s├óm na─Źin na koji moderno dru┼ítvo egzistira, a ne ne┼íto tu─Ĺe ┼íto pod svaku cijenu valja odstraniti.

Hrvatsko je dru┼ítvo, dru┼ítvo granic├ó, a ne barikad├ó. Strah od proturje─Źja, od unutarnjeg razdora i sukoba koji dominira hrvatskom politikom i kulturom, izraz je povijesne nezrelosti i simptom konstitucijske slabosti hrvatskog dru┼ítva. Fascinacija pitanjem vanjske granice, odnosno zaokru┼żenja u jedinstvenu, etni─Źki ─Źistu, cjelinu, kompenzacija su ove slabosti, bijeg dru┼ítva od vlastite istine.

Barikade svjesno ┼żele ostati u pluralu. Zato ┼íto su podignute na tezi da mno┼ítvo dru┼ítvenih antagonizama danas vi┼íe nije mogu─çe svesti na jednu privilegiranu to─Źku loma. Ne postoji vi┼íe jedno jedino fundamentalno proturje─Źje koje u sebi sa┼żimlje sve dru┼ítvene suprotnosti. Kao ┼íto vi┼íe ne postoji ni jedinstveni politi─Źki prostor unutar kojeg je mogu─çe posti─çi razrje┼íenje tih suprotnosti. Vi┼íe se ne mo┼że podignuti jedna jedina barikada koja bi dru┼ítvo podijelila u dva me─Ĺusobno jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podi┼żu prema nekom unaprijed zadanom ideolo┼íkom planu, a niti a priori priznaju ve─ç uspostavljene demarkacije: mi-oni u etni─Źkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgi─Źari-nacionalisti, ljevi─Źari-desni─Źari, fini gra─Ĺani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politi─Źki diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformisti─Źkoj funkciji, kao la┼ż koju dru┼ítvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suo─Źiti s vlastitom stvarno┼í─çu, s odgovorno┼í─çu za tu stvarnost i nu┼żdom korjenite promjene.

Kao i prave barikade, tekstovi u ovoj knjizi ne poku┼íavaju prikriti spontanost u kojoj su nastali. Sastavljeni su od raznorodnog materijala koji se u danom trenutku i na danom mjestu na┼íao pri ruci: filozofija jezika, popularni vic, psihoanaliza, fenomen masovne kulture, kritika ideologije, narodna poslovica, psovka, ratni zlo─Źin, Kant & Sidney Lumet, Lacan & Franjo Kuhari─ç, Aralica & Hamlet, Dagobert Duck & J. B. TitoÔÇŽ Ono ┼íto im je zajedni─Źko jest ÔÇô praksa intelektualne urbane gerile.

 

─îOVJEK NIJE DRVO

Jo┼í ne┼íto je zajedni─Źko tekstovima u ovoj knjizi ÔÇô svi do jednoga napisani su izvan Hrvatske. Nastali su u egzistencijalnoj situaciji odmaka od stvarnosti o kojoj govore. To nikako ne bi trebao biti njihov nedostatak. Stvarnost domovine, ratna, politi─Źka, a prije svega kulturna i intelektualna stvarnost, sveprisutna je u njima. Ono ─Źega nema, ┼żal je za tom napu┼ítenom domovinom. Iz jednostavnog razloga: upravo je domovina, ta “sakralizacija banalnog”, kako je govorio Vil├ęm Flusser, ono ┼íto valja napustiti da bi se zbiljski postalo ─Źovjekom. I to najprije kao osje─çaj, potom kao ideju i na koncu, za┼íto ne, i kao stvar samu. Ovi stupnjevi emigracije uvijek mogu postati i stupnjevi emancipacije.

Oti─çi? Da, oti─çi! Ta tko pametan u nas nije pomislio ono ┼íto i Krle┼ża ne tako davne ─Źetrdeset tre─çe: “Ve─ç godinama se pitam za┼íto nisam otputovao iz ovog malog grada gdje mi je sve strano […] Tu sam inostranac kao da sam doputovao sa jedne druge planete, i tu se gnjavim jalovo ve─ç godinama”.

Smisao ovih Krle┼żinih rije─Źi jo┼í je za─Źahuren u sentimentalnoj gesti. One jesu kritika hrvatske stvarnosti, ali u formi gorkog intimnog razo─Źaranja. Zato jo┼í uvijek pretpostavljaju intimno zainteresiranog adresata ÔÇô nekoga tko ─çe pogo─Ĺen kritikom jednako sentimentalno reagirati: “Ostaj(te) ovdje!” Ali tu nije rije─Ź o odlascima i povratcima. Oni su u jednakoj mjeri nemogu─çi, jer to ┼íto je dovedeno u pitanje jest samo mjesto subjekta. ─îovjek se nema kamo vratiti jer nema ┼íto ni napustiti. Krle┼żin motiv odlaska, doveden do pojma, upu─çuje na permanentnu dislociranost modernog ─Źovjeka, dislociranost u egzistencijalnom vidu, ali i u smislu njegova identiteta, dakle, dislociranost unutar simboli─Źkog univerzuma u koji smje┼íta svoj ┼żivot. Za Krle┼żu ─Źovjek kao takav jest egzilant, a egzilantu se, ka┼że Flusser, mo┼że dogoditi i da otkrije “ÔÇŽda ─Źovjek nije drvo. I da se mo┼żda ljudsko dostojanstvo sastoji upravo u tome da se nema nikakva korijenja”.

 

─îOVJEK NIJE ─îARAPA

S koje su intelektualne pozicije napisani tekstovi Barikada i na koji se koncept “uloge intelektualca” oni oslanjaju?

Klju─Źno mjesto u Lasi─çevoj Kronologiji na kojem on konkretno odre─Ĺuje u ─Źemu je Krle┼żina “izdaja intelektualca” glasi: “ÔÇŽumjesto donkihotskog, volterijanskog, kantijanskog i Star─Źevi─çevog imperativa moralnosti, Krle┼ża je (ka┼żem: jednim dijelom svog rada) prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili eti─Źke) pragmati─Źnosti. Time je prestao biti ‘lud’ i postao je ‘razuman’. Izgubio je dimenziju biblijskog proroka, njegovu ─Źisto─çu, tragi─Źnost i veli─Źinu. U povijesti hrvatskog naroda proro─Źkih stigmatizacija i vizija bilo je vrlo malo. To je zapravo na┼ía najve─ça praznina: nedostatak spiritualne i moralne beskompromisnosti i nepokolebljivosti”.

Stanko Lasi─ç ovime nije samo izrekao kritiku Krle┼że nego je i pozitivno odredio dru┼ítveno po┼żeljni model intelektualnosti. Rije─Ź je o uzoru one “─Źisto─çe, tragi─Źnosti i veli─Źine”, kakve posjeduju “biblijski proroci”. I rije─Ź je o konstataciji da je nedostatak takva intelektualnog uzora ona najve─ça praznina u povijesnom iskustvu hrvatskog naroda.

Prorok me─Ĺutim nije nikakav pojedinac od prirode ili boga nadaren nadljudskom mo─çi spoznaje, vizionar onostrane spiritualnosti i bo┼żanske ─Źisto─çe i moralnosti. Prorok, to je prije svega dru┼ítvena uloga! Fantazma nekog mjesta, elitnog dakako, s kojeg se vidi potpuna istina dru┼ítva i na kojem se ta ÔÇô jedna, jedina ÔÇô istina a priori posjeduje. S iskazom proroka, s proro─Źanstvom dakle, nema rasprave, nema dijaloga, nema izmjene argumenata ÔÇô ono se uzima na znanje, i to je sve. Konzument proro─Źanstva, s druge strane, pasivni je objekt zbivanja koji sebe do┼żivljuje kao igra─Źku hirovite sudbine. Slika proroka za njega je protute┼ża kaosu koji ┼żivi, uzvi┼íeni regulativ njegove kontingentne povijesne egzistencije. Rascjep me─Ĺu njima prividan je. Oni se me─Ĺusobno nadopunjuju kao polovi iste cjeline ÔÇô ideje dru┼ítva koje je u stanju posti─çi harmoniju svojih proturje─Źja. Zato je Lasi─çev idealni intelektualac, onaj dakle “s dimenzijom biblijskog proroka”, smje┼íten u kontekst povijesti (hrvatskog) naroda. On je definiran u funkciji “dobrobiti za narod”. Ali ┼íto intelekt ima s “dobrobiti za narod” i uop─çe s dobrobiti kao takvom? I za┼íto bi intelektualac trebao igrati konstruktivnu ulogu u povijesti nekog naroda? Kad razum radi za dobrobit naroda onda se ve─ç odrekao svoje slobode, dakle i samoga sebe. A moderni intelektualac, on se ionako ra─Ĺa tek onda kad se oslobodio “funkcija” i kada je ideolo┼íku konstrukciju “naroda i njegove povijesti” konkretno doveo u pitanje.

U Lasi─çevu modelu uzorite intelektualnosti dolazi do izra┼żaja sindrom dobrohotne konstruktivnosti koji iznosi na vidjelo staru ─Źe┼żnju za privilegiranom dru┼ítvenom ulogom intelektualca, za onom ulogom koju su u dru┼ítvu igrali ─Źudotvorci i ┼íamani, proroci i sve─çenici ÔÇô svi oni ─Źija se zada─ça sastojala u tome da prazninu oko koje se konstituira dru┼ítvo ispunjuju provizorijem proro─Źanstva, mitskih pri─Źa i religijskih slik├ó svijeta. Taj zahtjev za konstruktivno┼í─çu odavno je prepoznat u svojoj kompenzacijskoj funkciji: “Od filozofije se zahtijeva, nakon ┼íto je religija izgubljena, da se baci na izgradnju i da zamijeni ┼żupnika.” (Hegel).

Lasi─çev Krle┼ża postao je dru┼ítveni konformist (u smislu “hegelijanske pragmati─Źnosti”), zato ┼íto je prestao biti fanatik beskompromisne moralnosti s “dimenzijom biblijskog proroka”. Ali taj fanatik i sam je izraz konformisti─Źke potrebe dru┼ítva koje se ne usu─Ĺuje suo─Źiti s izazovima modernog vremena. U modernom dru┼ítvu i modernoj (masovnoj) kulturi ne postoji vi┼íe ono privilegirano mjesto na koje bi se mogla delegirati odgovornost za istinito, dobro i lijepo, ta odgovornost, naprotiv, jednako je raspodijeljena me─Ĺu pripadnicima toga dru┼ítva. Od Krle┼żina poslijeratnog konformizma ve─çi je samo konformizam dru┼ítva kojemu su potrebni prijeratni Krle┼że kao u zori proro─Źke i vizionarske intelektualnosti i to jo┼í u slu┼żbi naroda. Lasi─ç, tek ┼íto je otvorio rascjep, odmah ga je i zatvorio. Mo┼żda i zbog povr┼íno ─Źitanog Hegela. Koji u njegovoj brzopletoj interpretaciji simbolizira dru┼ítveni konformizam, historijsku/eti─Źku pragmati─Źnost. Ali ┼íto ako je Hegel mislilac nepomirenja suprotnosti? Mislilac koji nema razumijevanja za banalni antagonizam ‘ludog’ i ‘razumnog’ (Krle┼że), jer je za njega upravo razum taj koji je dovoljno lud da dr┼żi rascjep otvorenim, “da gleda u lice negativnom i ostaje pri njemu”, i jer je za Hegela istinski ┼żivot duha mogu─ç samo u “apsolutnoj rascijepanosti (Zerrissenheit)”.

─îovjek nije ni┼íta drugo nego taj rascjep u kojem ┼żivi svoj individualni i dru┼ítveni ┼żivot. I onoliko koliko je jadan strah pred tom istinom, toliko su ┼żalosni i poku┼íaji da se ona prikrije i da se rascjep provizorno za─Źepi. To je bilo jasno jo┼í i Hegelu iz Jenskih spisa: “Zakrpana ─Źarapa bolja je od poderane. Ali to ne vrijedi za samosvijest”.

 

─îOVJEK JE ┼ŻENA

Barikade ne zastupaju nikakvu konstruktivnu poziciju. Naprotiv, kritika hrvatske stvarnosti, kako je izlo┼żena u tekstovima ove knjige, otvoreno priznaje svoj destruktivni karakter. Kritika razara i pravo na to ne mora tra┼żiti ni od koga. Jedan od Kracauerovih Minimalnih zahtjeva postavljenih intelektualcima iz 1931. bez ikakve ograde cilja na destruktivno pona┼íanje. Ne izgradnja, nego “razgradnja svih prirodnih sila”, to je za Kracauera postao intelekta kao instrumenta razaranja mitolo┼íkog u nama i oko nas. Stoga je upravo akt destruktivne kritike koji se oslanja na “neizmjernu mo─ç negativnog kao energije mi┼íljenja” (Hegel) i koji unosi razdor u prirodni tijek, odnosno lomi onu “drugu”, “ste─Źenu” prirodu, – u ideolo┼íkim konstrukcijama skamenjene oblike dru┼ítvena ┼żivota ÔÇô ono ┼íto intelektualca ─Źini intelektualcem.

Ali ┼íto ili tko bi mogao predstavljati uzor ovako shva─çenoj intelektualnosti? U ─Źemu ili komu se simboli─Źki zgusnuo taj akt negacije, akt loma s prirodnim i zate─Źenim, akt ─Źiste destrukcije koji ipak nije slika ─Źistog zla?

Jacques Lacan radikalno izokre─çe uvrije┼żeni stav o ┼żeni kao pasivnom, a mu┼íkarcu kao aktivnom elementu. Dimenzija akta kako takvog, akta negacije, za Lacana je u svojoj biti ┼żenska. ┼Żena, a ne mu┼íkarac, je ta koja je sposobna za radikalan eti─Źki stav beskompromisnog inzistiranja. Oli─Źenje tog akta i stava je lik Antigone. Njezin (samo)destruktivni akt suprotstavljanja dr┼żavotvornoj volji Kreonta, akt u kojem ona prekora─Źuje granicu simboli─Źke zajednice kojoj pripada, jest to ┼íto otvara rascjep i unosi razdor u prirodni tijek zbivanja. “Taj lom s prirodom je na strani ┼żene, a prisilna aktivnost mu┼íkarca u krajnjoj konzekvenciji nije ni┼íta drugo do zdvojan poku┼íaj da se traumatska rupa tog rascjepa iznova za─Źepi” (Slavoj ┼Żi┼żek).

Antigona dakle, a ne fantazma biblijskog proroka, jest pravi uzor moderne intelektualnosti. Sva ona “─Źisto─ça, tragi─Źnost i veli─Źina”, i sva ona “spiritualna i moralna beskompromisnost i nepokolebljivost” koje zaziva Lasi─ç sadr┼żani su u njezinom ─Źinu negacije. Sve one sublimne kvalitete idealne intelektualnosti koje je Lasi─çev neznani pojedinac kao pripadnik hrvatskog naroda projicirao u sliku biblijskog proroka jesu poreknuti dio njega samoga, u strahu zanijekani moment njegove konstitucijske ┼żenskosti, kao hrabrosti negacije.

Za┼íto uostalom ta ┼żenskost, oslobo─Ĺena i osloba─Ĺaju─ça, ne bi bila ona intelektualna pozicija na kojoj su podignute Barikade?