Barikade | Boris Buden

BOGU CAREVO, CARU BOŽJE!

Metafora o štakorima koji napuštaju brod koji tone ne mora svugdje i svagda automatski prizvati osjećaj moralne odioznosti. Pogotovo ne primjerice u društvu kakvo je hrvatsko, društvu realizirane amoralnosti, koje ni u rijetkim pokušajima da stvori neku sliku o sebi, osvijesti svoje faktičko stanje, reflektira dakle svoju povijesnu situaciju, ne vidi potpuni nestanak morala iz svoje svakidašnjice kao neki svoj posebni problem.

Štakori dakle koji danas bježe s admiralskog broda hrvatske revolucionarne državotvornosti nisu nešto moralno odvratno. Štoviše, politički komentatori, a s njima i politički pasivna publika, tupi hrvatski puk prije sklon neobaveznom kvazipolitičkom konfabuliranju nego odgovornom angažmanu, smjesta prepoznaju u ovim štakorskim bjegovima važne, čak sudbonosne političke opcije koje će već sutra promijeniti realnost. Trulo moralno smeće u nas se smjesta reciklira u novu političku ambalažu.

No, prije nego nas dežurni politolozi školski poduče o podvojenosti politike i morala, valja reći sljedeće: nije riječ o tomu da je našem društvu nužno potrebna neka instancija moralne regulacije, nego o činjenici da nje naprosto nema, da u Hrvatskoj dakle ne postoji ništa i nitko tko bi simbolički predstavljao savjest društva. Upravo ta gola činjenica doima se kobnom, ali ujedno i izvanredno poučnom.

Problem najbolje dolazi do izražaja na primjeru institucije koja se mnogima nameće kao odlikovano mjesto društvene moralnosti i savjesti – na primjeru hrvatske Crkve.

Oni rijetki kojima pamćenje nije potrošeno sjetit će se jedne fotografije s velikog pučkog slavlja upriličenog nakon konstituiranja demokratskog hrvatskog Sabora, onda kada su se svjetovna i crkvena vlast, svaka spuštajući se sa svoga brežuljka, jedna dakle s Griča, a druga s Kaptola, srele na Jelačić placu i simbolički se sjedinile u jednu jedinstvenu sliku hrvatske sreće. Naprijed stoji Franjo Kuharić, sklopljenih ruku, zagledan u nebesa, s izrazom blažena zadovoljstva, a oko njega – djetinje razdragani, Predsjednik s obitelji, Nevenkom, Ankicom, Dejanom…

Ostavimo na trenutak po strani pitanje što je dovelo Kardinala na ovaj obiteljski portret, je li to kratka politička pamet, nagla pomama za svjetovnim radostima ili pak svjesni izraz političkog svjetonazora, jasno ideološko opredjeljenje, neskriveno iskazivanje političke naklonosti. Jedno je sigurno. Nikakva nužda nije natjerala Kardinala da se da ovjekovječiti na predsjednikovoj obiteljskoj fotografiji.

A tada je već pametnomu ono bitno trebalo biti jasno. Ona politička opcija koju je tada u svojoj osobi personificirao Franjo Tuđman i prije samih izbora sadržavala je sve one temeljne crte zbog kojih je danas, nakon ovolike tragedije odbacujemo. Bila je to politika hipertrofiranih želja, neodgovornih obećanja, nesuvislog odnosa prema prošlosti, politika iluzornog pomirenja neizdrživih suprotnosti i politika beskrupulozne manipulacije poviješću, činjenicama i naposljetku ljudima. Zar se obećanje onih milijardi dolara, one granice na Drini i barjaka na Romaniji moglo realizirati drugačije nego kao front na Kupi i krvave gaća na štapu u vlastitom dvorištu? Zar one preteške riječi izgovorene u bijesu i osvetničkom ludilu nisu već tada odjekivale onom istom tutnjavom kojom su nam se kasnije na glave sručile granate? Zar se od onih koji su bez ikakve odgovornosti rabili riječi očekivala obazrivost prema konkretnim ljudima i njihovim sudbinama? Kad su to uostalom zapjenjeni huškači pronosili svijetom mir i dobro?

Odgovor možda zna Kardinal. On je tada silazeći niz Kaptol ususret svojem svjetovnom gospodaru morao biti svjestan konzekvencija svoga čina. Morao je znati da on svojim prisustvom ne samo uveličava državnu svetkovinu nego se i slizuje s jednim tada u najmanju ruku krajnje problematičnim političarom, a to znači, ostavlja u javnosti dojam da podržava njega kao osobu i politiku koju on prezentira. Kardinal je morao znati da njegovo tadašnje poziranje s Tuđmanom predstavlja sasvim nedvosmislen politički čin.

Ne zaboravimo, Franjo Tuđman tada nije bio ništa manje bivši komunistički general nego je to danas, njegova Bespuća nisu bila ništa manje sporna nego su to danas kad se zbog njih javno posuo pepelom, njegova nebulozna lupetanja zbog kojih su njega, a time i sve nas tada čak proglasili antisemitima nisu bila ništa bezazlenija ni odgovornija od ovih koje slušamo danas, a njegov autoritarni stil, infantilna tvrdoglavost, razmetljivost i ona tragikomična sklonost kičerskoj pompoznosti sramotili su nas i ponižavali u dovoljnoj mjeri još i tada. Povrh svega međutim, i to u sasvim konkretnom političkom smislu, stati tada uz Franju Tuđmana značilo je podržati kobnu iluziju da je agresivnom srpstvu moguće suprotstaviti se njegovim vlastitim sredstvima: raspirivanjem šovinističke mržnje, huškanjem na obračun i zazivanjem konačnog rješenja problema svekolike nacionalne povijesti u zaokruženju jednonacionalne države. Poduprijeti u ono vrijeme svojim osobnim autoritetom jednog Franju Tuđmana, odnosno njegovu političku opciju, što je učinio tada Kardinal Kuharić, a s njim i cijela institucija, Crkva, značilo je onom srpskom političkom i kulturnom monstrumu kakav je Milošević parirati pokušajem stvaranja njegova hrvatskog pandana. Tuđmanu je, usprkos bitno skromnijim kako osobnim tako i nacionalnim resursima, ipak uspjelo odigrati ovu ulogu. Hrvatska, čitav hrvatski narod, zasjeli su s Tuđmanom i njegovom politikom čvrsto u orbitu srpske želje. Jer, što je tada projektu velike Srbije bilo preče od proglašenja hrvatske samostalnosti? Velika srpska interpelacija, najveći ovostoljetni pothvat srpske politike i još više kulture – prizivanje/proizvođenje neprijatelja, svih onih iredentista, separatista, ustaša, balija, itd. – napokon je počela donositi plodove. Na taj način Srbima je uvijek iznova uspijevalo improvizirati neko dno bezdana u koji su strovalili sebe i sve ostale. Njihova želja je u sveopćem sunovratu uvijek iznova proizvodila svoj vlastiti predmet. Od toga je međutim samo jedna sudbina još gora – Dati se uhvatiti u dinamiku tuđe želje! A upravo je to ono što se dogodilo Hrvatima. S pobjedom revolucionarnog hrvatskog državotvorstva i Franje Tuđmana koji ga je reprezentirao, uz masovnu kolaboraciju ostalih nacionalističkih i nenacionalističkih političkih opcija, Crkve, poštene i nepoštene inteligencije, upotpunjen je hrvatski paradoks – u ekstazi apsolutnog samoodređenja, u najvećem naponu apsolutne subjektivnosti dosegnute u znamenitoj tvrdnji “između nas i Boga više ništa” hrvatstvo se konačno ostvarilo kao zadovoljenje srpske želje, kao puka reaktivnost. Originalni hrvatski kategorički imperativ – postupaj uvijek tako da svaki tvoj autonomni čin bude ujedno ispunjenje tuđe želje – pokrenuo je opaku logiku. Morao se dogoditi ne samo Vukovar, kao hrvatska tragedija i srpska sramota, nego i Mostar, kao hrvatska sramota i srpska radost i veselje. Jer hrvatski zločin nad Mostarom u srpskoj fantaziji eliminira grijeh srpskog zločina nad Vukovarom. Kao što uostalom Bleiburg u hrvatskoj fantaziji čini Jasenovac nedogođenim. Konačni cilj je postignut. Grijeha nema ni na jednoj strani i nitko ni za što ne odgovara. I tu leži zapravo sav paradoksalni užas balkanskih naroda, a na prvom mjestu Srba i Hrvata. Oni naime kojima je samostalnost najviši ideal postojanja, realno se uopće ne usuđuju ostati nasamo sa sobom – nasamo sa svojim glupostima, sa svojim neoprostivim grijesima, ukratko, nasamo sa svojom savješću. Za to nitko na Balkanu nema dovoljno kuraže.

Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.

Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostim, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.

Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.

Nespretni pokušaj Kardinala da se potiho odšulja sa scene na kojoj se svojedobno gurao u prvi red, njegova upadljiva suzdržanost pred oltarom domovine, otkriva u toj nagloj političkoj decentnosti onaj dobro poznati strah od susreta s vlastitom savješću. Hrvatska Crkva ponovo je lakoumno proigrala sav moralni kapital koji je marljivo skupljala za vrijeme komunizma. Ima li razloga onda pridružiti se oduševljenju političkih komentatora koji su puni strahopoštovanja prema moćnom prebjegu prekomendirali Crkvu u tabor oporbe i zluradom zadovoljstvu javnosti koju sve više veseli osamljenost sve mrskijeg Predsjednika?