Barikade | Boris Buden

DEČKO KOJI OBEĆAVA

Naznačimo problem u vidu jedne hipoteze: da su komunisti pravodobno angažirali Vinka Grubišića na svojim propagandnim zadacima, komunizam nikada ne bi propao, ili, ako bi već propao mi to još uvijek ne bismo znali. Zašto? Zato što Vinko Grubišić drži kako “…ono čega u medijima nema – ne postoji!!!”, odnosno da “uspjeh (i neuspjeh) neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doživljaju njezinih posljedica.”

Ali najprije, tko je Vinko Grubišić? Nominalno, direktor Omladinske televizije, savjetnik za medije u Uredu državnog poglavara, bivši glavni propagandist vladajuće stranke na zadnjim izborima, a stvarno, što je i najvažnije, on je glavni strateg hrvatske državne propagande. Teze, gore navedene, izvadak su iz najvažnijeg “štabskog dokumenta” koji je do sada provaljen u hrvatskoj javnosti. Riječ je o tajnom prijedlogu za osnivanje Odjela za medijsko planiranje pri Uredu Predsjednika Republike. Autor tog prijedloga je upravo Vinko Grubišić, a objavio ga je Feral.

O manifestnom značenju ideja iznijetih u Grubišićevu tekstu dosta je rečeno. One se doimlju odista orvelijanski: apsolutna kontrola svih informacija iz jednog centra, proizvođenje lažnih događaja, tretiranje informacija isključivo kao ratnih sredstava (i u miru), potpuna militarizacija čitave medijske sfere društva. Ti, kao i ostali momenti otkrivaju jasnu totalitarnu motivaciju autora i onih kojima je prijedlog podastrt. Oni na vidjelo iznose spremnost da se u ime navodno neupitnih nacionalnih interesa Hrvatska reorganizira kao diktatura i utoliko otvoreno upozoravaju sve koji su hrvatsko društvo zamišljali u demokratskim kategorijama, što im se u skoroj budućnosti može dogoditi. Ili, što im se već dogodilo, glede činjenice da je dokument datiran u kolovozu 1993.

Povrh svega toga Grubišićev tekst je zanimljiv i kao sam tekst, ne dakle samo kao državni dokument, nego i kao dokument vremena odnosno situacije u kojoj živimo. Kao takav on pruža izravan uvid u onaj svijet ideja koji konstituira današnju hrvatsku stvarnost. Upravo tako, da ostanemo u registru Grubišićeva lajtmotiva – ideje koje konstituiraju stvarnost. Jer jedno je za Grubišića bitno – apsolutna odsutnost bilo kakvog respekta prema stvarnosti, prema svijetu stvarnih, konkretnih, materijalnih činjenica. I sukladno tomu, potpuna prevlast fantastičnog svijeta. Teza dakle, da uspjeh ili neuspjeh neke akcije, nekog stvarnog događaja ne ovisi o stvarnim rezultatima istoga, nego o tome kako će on biti doživljen, može u konkretnoj izvedbi izgledati ovako: usprkos stvarnoj činjenici da je Hrvatska izgubila rat, izgubila trećinu teritorija, u Hrvatskoj vlada pobjedonosno raspoloženje, ona se širi, postaje sve veća, stiže ako treba i do Zemuna; usprkos raspadu društva na one koji iz rata izlaze kao veledobitnici, koji su se dakle u nečuvenim razmjerima konkretno, stvarno obogatili i na one koji su često, kao u slučaju prognanika primjerice, izgubili doslovno sve, u Hrvatskoj vlada idilično jedinstvo svih Hrvatica i Hrvata; usprkos činjenici da Hrvatsku potresaju štrajkovi, u Hrvatskoj se ne štrajka, jer, kako kaže Grubišić, ono čega nema u medijima, to ne postoji.

Grubišić naime doista misli da nakon reorganizacije, centralizacije i militarizacije informativnog sustava, onako kako ih on predlaže, nekakva stvarnost po sebi više ne može imati nikakve šanse. Hrvatska, njeni građani, institucije, njena konkretna politička, ekonomska i kulturna stvarnost za Grubišića su tek gruda plastelina koju će modelirati već kako zatreba, naravno, ako mu Predsjednik na raspolaganje stavi potrebite ljude i sredstva. Ova omnipotentna poza nije ni sumanuta identifikacija sa Stvoriteljem, ni ono poznato pitanje naivnog junoše: “pošto svijet?”. Ona je nešto ozbiljnije i moćnije, nešto što je odista u stanju konstituirati stvarnost- prava pravcata ideološka fantazija.

Zamislimo što bi se dogodilo da je Grubišićev projekt u potpunosti ostvaren, dakle, da je Odjel za medijsko planiranje pri Uredu Predsjednika proradio, da su svi dijelovi ustroja konstituirani i međusobno povezani, da su urednici svih novina pod kontrolom i da se kako javne tako i tajne operacije Odjela odvijaju prema planu. Jedina stvarnost koju bismo kao takvu mogli doživjeti bila bi ta, po Odjelu proizvedena stvarnost. Naš svijet bio bi svijet Vinka Grubišića, odnosno svijet u potpunosti skrojen po mjeri Predsjednikove želje. Bio bi to svijet apsolutne kontrole u kojem ne bi bilo mjesta čak ni za slučaj, odnosno, to što bi nam se ukazivalo kao slučaj bio bi tek efekt neke tajne akcije Odjela. No jedno bi u tom svijetu prije svega bilo nemoguće – neki imanentni antagonizam, suočenje s nekim unutarnjim društvenim konfliktom. Taj svijet bio bi svijet do kraja provedenog organskog jedinstva kojemu bi jedina prijetnja bila ona koja dolazi izvana, u vidu vanjskog neprijatelja. Ostvarenje Grubišićevih ideja bilo bi u tom smislu doista ozbiljenje Orwellova svijeta.

Naivan je međutim svatko tko bi pomislio da se ono monstruozno Grubišićeva projekta skriva u prijetnji ozbiljenja takvog jednog orvelijanskog svijeta. Ono doista čudovišno, a ujedno realno najopasnije, naime sam autentični totalitarni karakter njegove fantazije leži naprotiv u imanentnoj nemogućnosti njena ostvarenja.

Pribranija dekonstrukcija Grubišićeva “štabskog dokumenta” pokazuje da je taj tekst moguće čitati i kao polemiku. Na naizgled marginalnim mjestima Grubišić daje oduška bespoštednoj kritici zatečenog stanja u hrvatskom medijskom prostoru. “Hrvatska je do sada igrala crnim figurama“, a to je posljedica “sadašnje kaotičnosti u medijsko/komunikacijskom predstavljanju državne politike”, “…situacija nekoordiniranosti informativno promidžbenog djelovanja iz jednog središta dovela nas je do točke u kojoj se tim poslom bavi ogroman broj dobronamjernih aktivista na temelju dnevne inspiracije i emotivnih ad hoc prosudbi” i, kao kulminacija, “to što imamo danas, nazivati medijskim sustavom koji uspješno djeluje je uvreda razumu”. Ovi polemički motivi zauzimaju središnje mjesto u Grubišićevu tekstu. Njihova funkcija je dvojaka. Prvo, oni predočuju glavni hrvatski problem isključivo kao problem medijskog predstavljanja. Temeljni konflikt koji određuje dinamiku društvenog života u Hrvatskoj ne leži u realnosti, primjerice u sukobu između ratnih profitera i ratnih gubitnika, ne leži međutim ni u sukobu između stvarnosti i ideje (čest motiv razočaranja posebice u hrvatskih intelektualaca: “htjeli smo jednu slobodnu, demokratsku Hrvatsku, a realno imamo eto…”). Temeljni hrvatski konflikt pomaknut je na razinu reprezentacije, kao konflikt između profesionalno osmišljenog projekta medijskog predstavljanja, otjelovljenog u Vinku Grubišiću i sabotiranja tog projekta od strane gomile medijskih diletanata, fušera, improvizatora itd. I drugo, uspjeh (ili neuspjeh) projekta zapravo je izravno vezan za pretpostavku implicitno smještenu u ovaj naizgled marginalni polemički detalj samog teksta – uklanjanje svih ovih ometala, svog tog diletantskog šljama koji stoji na putu ostvarenju hrvatskog sna. Napravimo, primjera radi, kratak izlet u prošlost: prije dvije godine Vinko Grubišić je napravio glamurozni scenarij povratka prognanika svojim domovima. Prognanici se ni do tada, ljeta 93, kada Grubišić piše svoj tekst, ni do dana današnjeg nisu vratili kućama. Ali Grubišić nudi savršen odgovor na pitanje zašto se to nije dogodilo. Zato, jer medijski prostor još nije ustrojen prema njegovim načelima, jer iz njega nisu uklonjeni svi diletanti, svi ti “mangupi iz naših redova”, i jer još uvijek pod kontrolom Odjela za medijsko planiranje nisu baš svi glavni urednici, itd, itd. Da je to ostvareno, prognanici bi se već vratili, tj. mi bismo iz medija saznali da su se oni vratili. Što bi se stvarno dogodilo, nije važno, jer kategorija stvarnosti u Grubišićevoj viziji uopće ne postoji, kao što ni samo društvo za Grubišića ne postoji. Jedino što postoji jest informacija, a ta je u potpunosti u njegovim rukama. Odnosno još nije, ali bit će samo kad se ukloni još ovaj diletant, kad se podvrgne kontroli Odjela još koji urednik novina, kad se likvidira još jedan saboter, odnosno još jedan unutarnji neprijatelj…

U ovoj točki otkriva se autentični ideološki karakter Grubišićeve fantazije. Ideološka se fantazija naime razlikuje od obične u onoj mjeri u kojoj je u stanju unaprijed ukalkulirati svoj neuspjeh. Zato je suvišno isticati kako je Grubišićev totalitarni projekt neostvariv. Kako se zapravo ne može, čak ni na razini medijske iluzije, uspostaviti jedno potpuno transparentno, apsolutno kontrolirano i do kraja homogeno društvo. Ali Grubišić, kao i svaka totalitarna ideologija, znaju za taj problem i unaprijed ga rješavaju – u liku Grubišićeva medijskog diletanta, u ideološkoj paradigmi unutarnjeg neprijatelja. U tom smislu prava prijetnja po hrvatsko društvo ne dolazi od mogućnosti da se Grubišićev projekt ostvari, nego naprotiv, od imanentne nemogućnosti njegova ozbiljenja, dakle od njegova permanentnog zakazivanja koje se kompenzira permanentnom proizvodnjom uvijek novih krivaca odnosno novih unutarnjih neprijatelja. U tom i samo u tom smislu u pravu su oni komentatori provaljenog dokumenta koji ističu kako Grubišićevo vrijeme tek dolazi. Jer fenomen Grubišić jest sam onaj perpetuum mobile hrvatske državotvorne ideologije. A njegov tekst nije ništa drugo do kratka rekapitulacija temeljnog društvenog procesa koji determinira hrvatsku stvarnost danas – rađanja nacije iz ideološke fantazije.

Ozbiljno čitanje Grubišićeva teksta može međutim raspršiti još jednu iluziju. Onu naime da je nacionalistički totalitarizam anakrona pojava, zakašnjeli revival političkih i kulturnih ideja devetnaestog stoljeća. Grubišić kao konceptualna osoba, odnosno njegove ideje sasvim su moderna pojava. U njegovoj viziji kao da ponovo progovara ona parola hipi pokreta iz šezdesetih koju on mora da je posisao s majčinim mlijekom: stvarnost je za one koji ne mogu podnijeti san.