Barikade | Boris Buden

MUDRI PREDSJEDNIKOV SAVJETNIK MIROSLAV KRLEŽA

 

Jednoga dana, nad ovom novom piramidom mrtvih hrvatskih domobrana, kad napokon shvatimo zašto je našem hrvatskom intelektualcu toliko mila i draga blizina moćnika, možda ćemo moći sebi i svojima zamisliti neku bolju budućnost. Danas je za takve vizije očigledno još prerano. Hrvatski pjesnik, hrvatski redatelj, pisac i novinar, glumac i profesor danas je još uvijek opsjednut željom da svoj krhki intelektualni habitus osloni o naizgled čvrsti tron svjetovne vlasti. I dok njegovoj skromnosti, samozatajnosti i stidljivosti nema kraja kad je riječ o svenazočnim svakidašnjim društvenim nepravdama, o najtrivijalnijem gaženju ljudskih prava koja se zbivaju pod njegovim nosom, koja on ne vidi i ne čuje i u vezi s kojima njemu uglavnom ništa ne pada na pamet, – u njegovom prisustvu možete neometano gaziti sve zakone pravne države i sve norme čovječnosti, možete dati oduška najperverznijoj samovolji, smijete se napljačkati i narazarati, pa čak i ubijati smijete, ništa od svega toga neće pomjeriti njegove kružiće – to isto tromo, tiho i nezamjetljivo društveno bićence naprasno oživi mobilizarate li ga za nacionalnu stvar ili, još bolje, posjednete li ga za stol oko kojeg se odlučuje o sudbini čitavih naroda. Sad najednom nema granica njegovoj hipersenzibilnosti, kad treba osluhnuti i najtananiji titraj nacionalne duše, sad je on odlučan i hrabar kad stotine tisuća ljudi treba podići s njihovih ognjišta i dalekovidniji od svih kad tom narodu treba pokazati neki put, jednako kao što je poput pravog stoika miran i sabran kad taj isti narod ugleda strovaljen u provaliji. Pojedinačne sudbine u pravilu ga više ne zanimaju, on barata visokim ciframa i misli u milenijskim perspektivama, on izgara na nacionalnom megaprojektu i razumljivo, ne da se ometati sitnicama, uostalom, tko još vodi računa o piljevini kad se obaraju čitave šume. Ali ovaj hrvatski Atlas koji je tako spremno natovario na svoja pleća univerzum nacije, sudbinu milijuna, nije nitko drugi do onaj isti neugledni, puzavi gnom kojemu je i ono malo najobičnije, najsvakidašnjije građanske odgovornosti bio odveć velik teret. I nema tu nikakva paradoksa. Da bi današnji hrvatski intelektualac dospio do ranga narodnog mudraca, nacionalnog intelektualnog mesije nije mu potrebno ništa drugo nego da prethodno nije ni pokušao postati građaninom, u onoj apstraktnoj jednakosti sa svim ostalim građanima države, bez obzira na profesiju i formalno obrazovanje. Višak nacionalne mudrosti ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. A kada ovaj slučaj kao simptom duboke frustriranosti hrvatske inteligencije poprimi sve značajke zakonite pojave, onda nam postaje jasan i onaj manično depresivni karakter hrvatskog intelektualnog života uopće, njegov svima nama tako dobro poznati dosadni ritam: …tupost – euforija – tupost… pa iznova, euforija… pa tupost… i tako u beskonačnost. Ti isti koji su jučer ukočeni u najdubljem patosu nacionalnog samožrtvovanja promatrali sveopće srljanje u propast, ne čineći ništa da se ono spriječi, danas, s najdubljeg dna provalije pišu infantilna pisamca vođama svjetskih sila obračunavajući s njima kao sa šmokljanima iz susjedstva. Najprije dakle samosažaljenje, potom tragikomična megalomanija, pa ponovo samosažaljenje, i tako ukrug.

Ovo je kontekst unutar kojeg je nedavno najslavniji hrvatski intelektualni pokojnik, Miroslav Krleža, promoviran u Predsjednikova savjetnika. Pozivajući se na najslavnijeg krležologa, Stanka Lasića, učinio je to književni kritičar, također krležolog, Velimir Visković u Feralu i to ovim riječima: “Možda treba vjerovati Stanku Lasiću kad kaže da bi Krleža danas bio dragocjeni, mudri Tuđmanov savjetnik. […] Pomogao bi vjerojatno realizaciji hrvatske državnosti s manje konvulzija, manje žrtava.” Misaona kvaliteta ovog iskaza u obrnutom je razmjeru s njegovom važnošću. Ovakve hipoteze, izvan znanstvenog konteksta gdje kao radne pretpostavke u procesu spoznaje imaju svoju neizostavnu ulogu, ali gdje se također, barem načelno, mogu verificirati, nisu u ovom slučaju ništa drugo do obični intelektualni šrot, nusproizvod trećerazrednog neobaveznog ćaskanja. Čak ako tu izjavu u sadržajnom smislu uzmemo ozbiljno, malo ćemo se okoristiti. Predsjednikova eksplicirana ideja humanog preseljenja stanovništva, kao načina rješavanja hrvatsko-srpskog problema bila bi tada, pod hipotetičkim uplivom mudrog Miroslava Krleže valjda još humanije realizirana. Možda bi i Hrvatska bila nešto veća no danas, a Hrvati srednje Bosne na bi bili zbrisani baš do zadnjega. Ni mogućnost da svi naši Glavaši i Merčepi pod budnim Krležinim okom napokon iskažu svoj, danas iz-vrag-bi-ga-znao-kojeg-razloga tako nesretno potisnut, senzibilitet za pravnu državu i ljudska prava nije za potcijeniti. Ali opametimo se! Skroz je nevjerojatno da bi ovaj Lasić-Krležin hipotetični lifting mogao izbrisati grimasu nacionalne katastrofe s naših umornih lica. S druge, formalne strane, pokazuje se Lasićeva hipoteza o Krleži kao Tuđmanovu savjetniku u svoj svojoj prozirnosti tek kao nespretni i vulgarni striptiz. To Lasić govori o sebi, svlači se ideološki i politički, a Krleža je tu tek smokvin list, koji ne skriva, nego tek u pravom smislu prokazuje samu golotinju. Na gotovo komičan način to je izrekao u intervjuu i sam Visković podsjećajući nas na poznatu činjenicu da Lasić vrlo često projicira vlastitu osobnost u Krležin opus, odnosno konkretno: “Krleža je trebao napraviti ono što bi on (Lasić) učinio da je u njegovoj koži.” Dakle, skinemo li s Lasićeve hipoteze auru znanstvene metodologije koju projiciranje vlastite osobnosti u osobu, odnosno predmet istraživanja još i može imati, ali čemu ovdje odista nema mjesta, ostat će nam puka Lasićeva apologija dane hrvatske stvarnosti. Svojom fikcijom Krleže kao Tuđmanova savjetnika on je sebe legitimirao kao vjernog sljedbenika hrvatskog revolucionarnog državotvorstva kao jasno profiliranog ideološkog koncepta koji nije tek rezultat superiornog uvida u stvarnost, nego tu stvarnost, ovako jadnu kao što ona danas jest, tek proizvodi i podupire. Naročito vulgarno na ovom samorazgolićenju Lasićevu jest to što je ovaj najslavniji krležolog učinio sa samim Krležom – ponizio ga je na neku vrstu Ivana Aralice Josipa Broza, jednako kao što je i današnjeg najpoznatijeg predsjednikova intelektualnog savjetnika Aralicu pretvorio u Miroslava Krležu Franje Tuđmana. No posebno žalosno u čitavoj priči jest to da je Krleža promoviran u Tuđmanova savjetnika u trenutku kad je već gotovo svima jasno da Predsjednik uopće ne treba intelektualne savjetnike jer je on sam sebi dovoljan intelektualac, štoviše, da on i nije ništa drugo do tipični hrvatski intelektualac, dakle sada kada je jasno da se naš Predsjednik sve ovo vrijeme uopće i nije bavio politikom, nego je tek dovršavao svoj povjesničarski opus magnum djelom o nastanku hrvatske države u dvadesetom stoljeću, umačući ovoga puta pero u krv i suze vlastitog beskrajno obožavanog naroda. Ako bi kakav savjetnik ovdje ipak dobro došao, onda samo onaj iz kruga političara, po mogućnosti kakav tradicionalni realpolitičar, ali danas je, čini se, već i za takvoga prekasno.

Koliko god bila misaono isprazna, Lasićeva zamisao o Krleži kao mudrom Tuđmanovu savjetniku postaje izuzetno važna sagledamo li je u kontekstu našeg odnosa prema intelektualnom nasljeđu, prema kulturnoj ostavštini koju su nam namirile prošle generacije. Zbog posebno važnog mjesta koje Krleža zauzima u tom kulturnom nasljeđu, zbog neospornog ugleda kakav je onaj Stanka Lasića kao općepriznato prvorazrednog hrvatskog intelektualca, zbog neosporne upućenosti kritičara Viskovića, ali i zbog neprikrivenosti kojom se vrši manipulacija tim nasljeđem, (u istom Viskovićevu intervjuu Feralu saznali smo da je Krležina misao ugrađena u programske temelje vladajuće stranke, a također i za zamisao profesora Viktora Žmegača o čišćenju Krleže od političkih implikacija u njegovu djelu) Lasićevo promoviranje pokojnog Krleže u Tuđmanova savjetnika postaje drski izazov cijeloj jednoj generaciji koja u kritičkom razračunavanju s tradicijom i s njenim samoproglašenim tumačima i čuvarima tek mora izboriti svoj vlastiti intelektualni identitet. To što je naizgled njen hendikep – samourušavanje svih zamislivih autoriteta, koje se sistematski odvija pred njenim očima, ujedno je i njena velika prednost. Nakon ove Lasićeve teze više nijedna nacionalna kulturna veličina ne zaslužuje neupitno poštovanje, kao što ni najmanja slabost ili glupost čak i najvećih uglednika ne smije imati pravo na milost. Kako su prvosvećenici nacionalne kulture ionako sami pogazili sve kulturne svetinje, ne ostaje nam ništa drugo nego da proglasimo, s punom sviješću o konzekvencama, nastup radikalne praznine. Pritom nije riječ o neselektivnom nihilizmu. Riječ je naprosto o odlučnom odbacivanju jednog načina razmišljanja, jednog tipa samoreprodukcije hrvatske intelektualne frustracije koja je tako otvoreno kulminirala u Lasićevoj jadnoj hipotezi. Riječ je naprosto o odbijanju same dileme – biti ili ne biti predsjednikovim savjetnikom – o radikalnoj negaciji duha i karaktera koji reproducira takve dileme. Tko kaže da je ta dvojba naša sudbina, tko se to uopće usuđuje reći da svoje intelektualne uzore moramo tražiti među predsjedničkim kamerdinerima i dvorskim liferantima, među tim šljivarima ljudskog morala i duha? Kao da nismo u stanju sebi naći bolje uzore?

U bečkom časopisu Transit nekadašnji slavni poljski disident Adam Michnik u tekstu pod naslovom “U sjeni Sokrata” piše o nacionalnom identitetu u modernom društvu i zaključuje o današnjoj ulozi intelektualca ovo: “Držati se istine i ujedno slijediti zahtjev da se sve oko sebe analizira i da se svaka ideja moćnika ovog svijeta podvrgne kušnji – takav stav za intelektualce znači: prihvaćaš to da ćeš postati objekt pogrda; moraš računati s tim da će ljudi o tebi širiti zlobne glasine – kako prezireš vlastitu zemlju i izdaješ nacionalne vrijednosti. Drugim riječima: tko u ovom svijetu koji se tako brzo mijenja želi kao intelektualac ostati vjeran istini i skeptičan naspram vladajućih kao i naspram masovnih instinkata, on mora biti svjestan mogućnosti da će ga osuditi zbog klevete. Kao i Sokrata.”

Dakle, izbor postoji. Potrebno je samo, usuditi se.