Barikade | Boris Buden

POPU POP, A BOBU BOB

 

Ima nešto dirljivo naivno u pokušajima takozvanih analitičara dnevnopolitičkih zbivanja, najčešće novinara, da nam na temelju aktualnog materijala pruže odgovor na pitanje što se to s nama zbiva, što nam se je zapravo dogodilo i što nas još čeka. Oni zavidnom žustrinom i nepokolebljivom upornošću neprekidno raščerupavaju klupka i razmrsuju čvorove mreže u koju smo se zapleli, potežući uvijek iznova neku nit o kojoj navodno sve visi. Danas je to raskol u vladajućoj partiji, jučer su to bile kadrovske premještaljke u vrhovništvu, a sutra će to već biti licitiranje oko novog lidera oporbe. Ovo prežvakavanje pjene dana ne mora biti ni dosadno ni neukusno, ali ono naprosto nije u stanju utažiti glad za spoznajom. Logika dnevnopolitičkog komentara ovisi o jednom čudnom pravilu. Onoliko koliko je uronimo u aktualnu stvarnost, toliko istisnemo iluzije iz nje. I to ne bilo koje iluzije, nego upravo one na kojoj počiva čitava ta stvarnost i koja, da bi analiza uopće funkcionirala, mora ostati nedirnuta. Tom logikom stoga možda još i možemo prepoznati lik naše nesreće, ali ne možemo izmjeriti dubinu našeg pada, ni dohvatiti dno ponora na kojem se nalazimo.

Drugačije međutim stoji stvar s radom novinara i publicista kao što je primjerice Darko Hudelist. Njegov kut gledanja, za jedan je, ali odlučan korak odmaknut od svakidašnjeg zbivanja i to taman onoliko koliko je nužno da se ono sagleda u dimenziji vremena, dakle u nastanku, u trajanju i prolaznosti tog zbivanja, ali opet ni predaleko, svakako ne do točke neke metapozicije, s koje se čak i ono najsudbonosnije po nas rasplinjuje u izmaglici vječnosti. Ukratko, pravo mjesto za jedan pogled iskosa. Pored toga posjeduje Hudelist autentični afinitet za dokumentarno, za citat, kao i onaj osobiti talent za neopterećeno uživljavanje u ljude i situacije koji mu omogućuje da iz košmara stvarnosti izmami i one najneočekivanije istine. Decentno ironičan, nenametljiv u tumačenju, Hudelist zna lukavo s istinama. On ih hvata na mamac njihova samoljublja, i pripušta onamo kamo one same najradije izlaze – na vašar ljudske taštine.

Sva vrijednost Hudelistova postupka nedavno je iznova demonstrirana u Feralovu feljtonu “Pet godina raspada”. Riječ je o prezentaciji dokumentarne građe iz razdoblja najžešćih sukoba u jugoslavenskom komunističkom vrhu koji su prethodili raspadu zemlje, ratu i današnjem kaosu. Ono međutim što nas ovdje najviše zanima, jest slučaj jednog od glavnih protagonista priče o rasulu, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva CK SKJ, Stipe Šuvara. Znatan dio feljtona posvećen je naime upravo njemu. U podužem intervjuu sa Šuvarom Hudelist preispituje odlučujuća politička zbivanja iz 1989, ali ujedno daje i portret ovog nekada važnog jugoslavenskog političara, a danas, kako izgleda, ponovo aktivnog hrvatskog ljevičara.

Premda feljton zdravo senzacionalistički najavljuje konačno razotkrivanje neke tajne, iznošenje dakle nečeg potpuno novog i nepoznatog, njegova vrijednost ne leži u tome. On na mjestimice dosadan način tek potvrđuje ono što smo otprije znali i što nam se tih godina otkrilo u izravnim televizijskim prijenosima – unutar potpuno okoštale birokratske ljušture razvio se tada pred našim očima sukob ljudi od krvi i mesa, protagonista jedne političke, ali i ljudske drame, o čijem ishodu je ovisila naša sudbina. Tada su se po prvi put iz one tajnovite tmine, iz koje su se do tada na naše glave sručivale sudbonosne odluke čiji nastanak je ostajao za nas najvećom tajnom, napokon pojavili konkretni donositelji i zastupnici tih odluka i ideja, zapravo, svi oni Miloševići i Kučani, Čkrebići i Stojčevići, Tupurkovskiji i Šuvari, razgoličeni u svojoj ljudskoj pohlepi i strahu, gluposti i đavolskoj lucidnosti, beskrupuloznosti i naivnosti, ukratko u svojoj ljudskoj golotinji. Ali nije više ta golotinja ono što bi još jednom moglo fascinirati. Ono pred čim ovaj put zastaje dah jest nečuvena bestidnost kojom se ta golotinja iznosi na vidjelo. A to možemo zahvaliti upravo Stipi Šuvaru. On je u intervjuu s Hudelistom izvršio neku vrstu posthumnog harakirija. Jednom već politički dotučen, on se još jednom uspravio da bi zario sebi mač do balčaka i prosuo pred nama svoja crijeva. Onaj naime kojega Šuvar prepričavajući nam priču svog poraza i pada baš nimalo ne štedi, jest upravo on sam.

U ovoj post festum danoj interpretaciji sada već gotovo davnih zbivanja Stipe Šuvar sebi i svojoj političkoj generaciji neće pridati nikakav subjektivitet i važnost. “Mi,” reći će otvoreno, ” bili smo […] zakasnjeli prirepci Titove generacije,” otkrivajući usput da su bivša država i njena partija funkcionirali isključivo mehanizmom karizmatskog autoriteta vodećih političara, dakle Tita, Kardelja i nekolicine ostalih. Čitava konstrukcija propale Jugoslavije, ako je točno ovo što je rekao Šuvar, njena federativnost, njen samoupravni socijalizam, pa čak i partijski demokratski centralizam, sve su to bile tek kulise namještene za predstavu autoritarnih vođa, da bi, nakon njihova silaska sa scene nužno postale suvišne.

U svom samoprikazu Šuvar sam nudi sliku o sebi kao o krivom čovjeku na krivom mjestu. Njegova naivnost u onim odlučujućim trenucima sažaljenja je vrijedna. On otvoreno priznaje kako je vjerovao Miloševiću i očekivao od njega da se obračuna sa srpskim nacionalizmom. I dok u svom odnosu prema Armiji Šuvar otkriva sve razmjere svoje prestrašenosti i samoponižavajuće snishodljivosti, dakle potpune i neupitne nemoći, na drugoj strani on valjda u napadu neke sasvim infantilne megalomanije kuje planove za uklanjanje Miloševića, ali i Kučana. On manirom raritetnog debelokožca niže pred nama najparadoksalnija proturječja kao posve harmonične momente jedne logične priče. I dok sebe već vidi u ulozi Predsjednika Predsjedništva SFRJ, s gomilom zavidnika na putu kao jedinom preprekom, on se unaprijed miri s tim da mu kao budućem glavnom zapovjedniku moćne Armije ova, kao po nekoj samorazumljivosti, ostaje izvan svake kontrole, priznaje ju dakle posve neprobelmatično kao silu izvan društva koju on ni najmanje ne namjerava sputavati u njenoj samovolji.

Taj isti čovjek koji u jednom trenutku gotovo djetinje razdragano priča o tome kako se spremao preuzeti ulogu velikog državnika, ni ne trepnuvši pretvara svoju priču u sramnu ispovijest sitnog, k tome još neuspješnog spletkara. I nema u toj priči više nikakvih principa, ni moralnih, ni marksističkih, kao što se nigdje ni ne naslućuje neka zabrinutost za posljedice koje bi iz takvog političkog košmara mogle proizići. Čak ni sasvim prosječni osjećaj za realnost, a da ne govorimo o nekoj uvjerljivijoj pragmatici ovdje ne dolaze do izražaja. Radnja se odvija u prostoru potpuno ispražnjenom od svega bitnoga, od svega što bi moglo odlučiti ishod ove isforsirane političke drame. U središtu je Stipe Šuvar koji grozničavo miješa i ispremeće nekakve karte koje odavno više nemaju nikakva pokrića. Ipak, vrhunac pripovijesti je u onom melodramatskom zapletu oko komično proslavljenog “popu pop, a bobu bob”. Šuvar je naime otišao sa scene, a da mu nije uspjelo čak ni to – nazvati stvari njihovim imenom. Njegova sudbina se sažimlje u onih par riječi koje slobodno mogu stajati kao epitaf na njegovu političkom grobu: “I ja sam ustuknuo. Pristao sam da napravim novu, “uškopljenu” verziju.”

No nije ovdje uopće važan jedan Stipe Šuvar, taj, kako je samog sebe ocijenio, politički prirepak i uškopljenik. Važna je slika koju nam u ovoj priči daje o sebi bivša država Jugoslavija, kratko prije svoje propasti. Jedina točka o koju se tadašnja država po logici svoje konstitucije mogla uprijeti, jest bio taj CK jedine državne partije. No upravo je ta instancija bila ispražnjena od svake moći i nije bila ništa drugo nego mjesto potrošenog autoriteta i karizme, sasušena ljuska stare slave, čiju su krv i meso njeni tvorci odavno odnijeli sa sobom u grob. Granice Šuvarova svijeta pak do kraja su ostale granice ovog praznog univerzuma. Njegova drama je drama posljednjeg aparatčika bivše Jugoslavije, nesretnika koji je zadnji shvatio da u ruci drži žezlo od papira. A to što je sudbina preko dvadeset milijuna ljudi ovisila ni o čemu drugome osim o hirovima grupice sitnih spletkara koji su se dohvatili za gušu zbog nepostojećeg naslijeđa, najpoučniji je dio tragedije. On prijeteći opominje da narod čija sudbina na koncu ovisi samo o karakternim osobinama njegovih vođa u pravilu i nemaju nikakve šanse. Jer oni, narodi bivše Jugoslavije, i nisu imali ništa drugo osim ove grupice spletkara. Nisu imali ni parlamenta, ni zakona, ni odgovorne javnosti, ni općepriznatih načela građanskog ponašanja, ukratko, oni uopće nisu imali države. A Jugoslavija, ona se raspala, jer je bila država bez građana.

Rekosmo međutim da je od ove golotinje same stvari fascinantnija Šuvarova bestidnost kojom ju iznosi na vidjelo. Ima naime neke morbidne snage u toj bestidnosti, neke osobite žilavosti koja ne može potjecati ni od čega drugoga do li od nagona samoodržanja. Stoga taj egzibicionistički vitalizam toliko podsjeća na neku prirodnu silu, na neku elementarnu prirodnu pojavu. U svojoj društvenoj porabi on je upravo ona snaga koja ljude ovog našeg podneblja uvijek onda podupre i uspravi kad bi prema svim zakonima savjesti i logici osjećaja ljudske odgovornosti morali definitivno ustuknuti i pokleknuti pred stravičnim posljedicama koje je za sobom ostavila njihova glupost i neznanje. Balkan međutim ne poznaje kajanja. Zato je njegov idiotizam neiskorjenjiv. Poput neke endemske bolesti na smrt kojoj nitko ne poznaje lijeka.

Samo u tom smislu moći ćemo govoriti o neuništivom Stipi Šuvaru. Ali o njegovu povratku u politiku nećemo moći ništa reći. Jer Stipe Šuvar nije nikamo otišao da bi se sada mogao vratiti. On je tek malko pričekao, tek toliko da se karizme istroše i autoriteti načmu, da ponovo zavlada ona stara, dobro poznata praznina – s masom obezglavljenih, bijednih i ozlojeđenih ljudi s jedne, i grupicom sumanutih spletkara s druge strane – praznina u kojoj se čovjek ponovo nema za što pravo uhvatiti, ni za kakav zakon, ni za kakvu građansku normu, ni za savjest, ni za odgovornost; praznina u kojoj niti je on građanin niti to što ima jest neka država; praznina naposljetku u kojoj je on ostao ono što je oduvijek na ovim prostorima bio – igračka hirovite sudbine.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.