Barikade | Boris Buden

TITO DRUGI PUT MEĐU HRVATIMA

Čini se da je Hrvatima ostao definitivno uskraćen jedan neobično važan susret s vlastitom prošlošću. Ljetos nam je naime u Globusu redatelj Zvonimir Berković ispričao priču o pokušaju da se u Hrvatskoj snimi nekakav pandan Žilnikovom dokumentarnom filmu “Tito drugi put među Srbima”. Pokojni bi se Maršal, kako je to navodno zamislio jedan hrvatski producent, vratio među Hrvate u liku nekog našeg glumca i valjda u režiji Zvonimira Berkovića. Tito se međutim nije pojavio na zagrebačkim ulicama, nije izašao među građane kao njegov beogradski pandan i hrvatska kamera nije do sada zabilježila ovaj susret. Šteta. U Beogradu, koliko smo pročitali, susret građana s glumcem u maršalskoj uniformi izazvao je niz nekonvencionalnih situacija u kojima su ljudi dali oduška svojoj potrebi da kažu mnoge zanimljive stvari ne samo o prošlosti koju je Tito tako sudbonosno obilježio nego i o današnjoj stvarnosti, politici, novim vođama, ratu i miru. Tito u Beogradu i nije prošao loše. Moglo bi se reći da je još uvijek bio u stanju privući simpatije ljudi i na neki način potvrditi svoju superiornost nad današnjim vremenom i svojim političkim nasljednicima. I to upravo u Beogradu gdje se ne baš tako davno na njegov grob na Dedinju dolazilo s glogovim kolcem u rukama. Općenito, čini se da su Srbi od svih naroda bivše Jugoslavije najmanje voljeli Tita. Još je Lawrence Durrell, poslije rata u diplomatskoj službi u Beogradu, pišući Henry Milleru, naglašavao kako Srbi mrze Tita i kako bi bili spremni mijenjati njegovu vlast za sovjetsku samo kad ne bi znali kako će im pod Sovjetima biti još gore. Ni danas, čak u krugovima takozvane liberalne srpske inteligencije koja se otvoreno, dakle sasvim kritički, distancirala od krvnika Miloševića, Tito ne prolazi ništa bolje. Ne može mu se oprostiti što je, kako to stoji na primjer u Dragana Velikića, “…u zimu 1944/45 stvorio umjetni front u Srijemu kako bi planski poslao u smrt beogradsku mladež, njih čak 40 000, i tako spriječio da se od te mladeži stvori poslijeratna opozicija.” Usprkos ovom snažnom intelektualnom ressentimentu, puk je na ulici na neki način rehabilitirao Tita, bar kao partnera u razgovoru o prošlosti i sadašnjosti.

Kako bi snimanje ovakvog dokumentarnog filma prošlo u Zagrebu, očigledno nećemo nikada saznati. Od “Tita drugi put među Hrvatima” ostala je samo Berkovićeva priča, slika njegova osobnog suočenja s tajanstvenim glumcem koji se već bio izvrsno pripremio za ulogu. No i ta, možda sasvim hipotetična osobna ispovijest ipak je nekakvo svjedočanstvo o susretu Hrvata s Titom. Ona paradigmatski klizi od traume do traume otkrivajući koji je stvarni postupak bio uzor Žilnikovoj inscenaciju.

Jakob Levy Moreno, bečki psihijatar, utemeljio je dvadesetih godina našeg stoljeća jednu tehniku liječenja duševnih bolesnika koju danas zovemo psihodrama. Riječ je o terapijskoj metodi koja se zasniva na koncepciji totalnog teatra. Pacijentima se dodjeljuju uloge koje oni dalje spontano razvijaju u scensku rekonstrukciju svojih životnih situacija, temeljnih individualnih, obiteljskih i socijalnih konflikata koje su proživjeli i sudbonosnih odluka koje su u svom životu morali donositi. Cilj terapije je, da se u prostoru igre, oslobođenom svakog straha, postigne katarza, da se dakle probiju tvrdokorne naslage frustracija i da individuum dođe u poziciju da kroz simboličko ispunjenje želje napokon slobodno kaže ono što je oduvijek zbog ovog ili onog razloga, no prije svega zbog straha, bilo prigušeno u njemu. Pritom te situacije, kao što smo rekli, oponašaju temeljne životne konflikte. Jedan od njih je i konflikt s autoritetom, napose s očinskim autoritetom. U korijenu Žilnikove inscenacije izlaska glumljenog Tita na beogradske ulice leži ideja jedne takve psihodrame, susreta nesretne djece s njihovim pokojnim ocem, koji je jednom uživao njihovo bespogovorno povjerenje, i kojeg su oni ne samo slijepo obožavali, nego kojeg su se, jednako tako slijepo, i bojali.

Ako dakle u jedinom susretu Hrvata s pokojnim Brozom, susretu redatelja Berkovića s glumcem spremnim da preuzme ulogu Tita vidimo jednu takvu psihodramu, možemo iz nje ipak izvući dovoljno poučnih zaključaka. Taj susret je, naglasimo to još jednom, u potpunosti određen dinamikom trauma iz prošlosti. Ovdje su to hrvatske trauma kao najbolnije točke u onomu što se općenito drži povijesnim iskustvom hrvatskog naroda. Prva trauma je Jugoslavija. Berković pita glumca/Tita, da li se ponovo pojavio među Hrvatima da bi ih vratio u Jugoslaviju. Odgovor je poznata Titova fraza: “nema povratka na staro!” Na sličan način, lukavom demagogijom, Tito je doskočio Berkovićevim pitanjima o demokraciji i aluzijama na današnju političku stvarnost u Hrvatskoj. A zatim je na red došla druga hrvatska trauma – “sedamdeset prva”. I tu se Tito spretno izvukao, ali je ipak, na spominjanje tadašnjeg masovnog stradanja hrvatske mladeži u političkim čistkama, kako piše Berković: “Preko lica tog nadmoćnog čovjeka prešla neka sjena”. Na kraju došlo se i do najveće traume, Bleiburga. Za sam zločin Tito je našao izgovor u podivljalim ratnicima. Berković ga međutim podsjeća na slučaj Aleksandra Makedonskog koji je, nakon što je razorio Tebu i bezrazložno pobio gotovo sve njene građane ipak, kao znak kajanja za svakog preživjelog učinio sve što je bilo u njegovoj moći. “Gospodine Broz, jeste li i vi onima koji su preživjeli onaj dan činili svaku milost? Jeste li se i vi zarekli da im nećete ništa odbiti,” upitao je redatelj Berković. I – “Glumac se rasplakao. Gorko. Iz dubine.” Priča o povratku Tita među Hrvate ovdje se manje više završava.

Ako je međutim ta priča bila ujedno i psihodrama, onda pada u oči znakovita asimetrija. Izgleda naime da je došlo do temeljne zamjene uloga. Katarzu je kroz medij glumca doživio pokojnik. Naprotiv, živog čovjeka drama susreta kao da uopće nije pogodila. Sa svojom prošlošću i svojom savješću susreo se mrtvac. Živi čovjek, naprotiv, nije ovdje ostvario nikakav odnos prema toj prošlosti. On, – Berković u ulozi Hrvata uopće – nastupa kao onaj koji sa stajališta dovršene povijesti zna potpunu istinu te povijesti i s tom apsolutnom evidencijom nemilosrdno sudi njenim protagonistima, a da pritom ostaje potpuno slijep za vlastitu ulogu u toj prošlosti, za učinak vlastite aktivnosti/pasivnosti koji je također oblikovao tu povijest.

Žanr psihodrame, dosljedno izveden u ovoj priči, rezultirao bi dijametralno suprotnim efektom. Onaj koji bi se rasplakao, morao bi biti Berković, odnosno Hrvat uopće. Na toj, i jedino na toj strani, morala se dogoditi katarza. Jer na pitanje o Bleiburgu, u pravoj psihodrami, glumac/Tito odgovara nužno protupitanjem: “A zašto me to niste pitali za moga života?” I suze naviru jer se živ čovjek suočava sa svojom savješću, jer u pogledu u svoju prošlost otkriva nedostatak koji se više ničime i nikada neće moći nadoknaditi, moment samoskrivljene neslobode koji mu je tako sudbonosno odredio današnji život. Da smo se usudili dakle postavljati pravodobno pitanja, onda ne bi bilo ni Karađorđeva sedamdeset prve, a možda ne bi bilo ni Bleiburga ni Jugoslavija u njihovom traumatskom vidu. Ovako, pored svih tih trauma imamo i onu koja kao najvažnija pokreće Berkovićevu priču, traumu “Tito”.

Žilnikov film i Berkovićeva priča svjedoče oboje, svaki na svoj način, o silnoj potrebi ljudi da reflektiraju svoju sadašnju životnu situaciju, da je prije svega razumiju iz svoje prošlosti, koje je Tito neizostavni dio. Svako izbjegavanje susreta s tom prošlošću, pa i ovakvog simboličkog, ostavlja mrtvom ocu mogućnost da beskonačno produžuje svoj zagrobni život u onomu što je najgore u nama – prije svega u prešutnom pristajanju na obnavljanje onih istih autoritarnih odnosa, one iste ovisnosti mase o mudrom vođi koji nas nisu učinili sažaljenja vrijednim samo u našoj prošlosti, nego poglavito u našoj sadašnjosti. Tito kao naša grandiozna kolektivna trauma stoji nezaobilazno na putu k svakoj spoznaji o stvarnosti, prije svega onoj političkoj, u kojoj se danas nalazimo. A upravo ta spoznaja jest ono što je toliko bolno da je vjerojatno goli instinkt izbjegavanja samopovrede taj koji nas priječi da u traumi Tita kao u zrcalu ugledamo naše današnje regresivno, pokorno i prosjačko držanje ne samo prema novim oblicima političkog autoritarizma, nego ponajprije prema tvrdim ideološkim strukturama koje reproduciraju taj autoritarizam.

Spoznaja o ulozi koju je Tito odigrao u našoj prošlosti spoznaja je ujedno o ulozi koju mi igramo u našoj sadašnjosti. Spoznaja o tomu da smo u osnovi ostali ono što smo i bili – nijema masa bezličnih oportunista koji u stanju prisilne vegetativne pasivnosti iščekuju da im o sudbini odluče agenti jedne osamostaljene, svakoj kontroli izmakle ideološke i političke moći. Ta spoznaja iznijela bi na svjetlo dana činjenicu da se, kad je riječ o odgovornosti najširih slojeva društva od smrti Titove do danas nije promijenilo ništa bitno. Ovisna masa ostala je ovisna masa. Smrt svemoćnog oca nije inicirala odrastanje ničije djece u zrelo slobodno individualno osamostaljenje. Društvo mase ovisne o vođi nije se razvilo u poredak prosvijećene demokracije koja se temelji na umskoj podjeli vlasti i slobodnoj individualnoj samosvijesti. Hrvatsko društvo još uvijek nije društvo pojedinaca koji se osjećaju doraslim onima iznad njih i koji sa sviješću o vlastitom nedodirljivom pravu slobodno postavljaju pitanja, zašto je u ovom društvu nešto tako kao što jest i koji suvereno prosuđuju je li obrazloženje koje su dobili valjano ili nije. Ali i koji, a to je najvažnije, iz ovakvog držanja pod određenim okolnostima izvlače dužnost da proturječe, štoviše, da se i opru ako treba.

Berkovićeva, ujedno i jedina hrvatska priča o susretu s pokojnim Maršalom ostala je u osnovi samo na pokušaju. Susret je u zadnji čas izbjegnut. Berković vjerojatno još uvijek lista po raznim teorijama glume tražeći razlog zbog kojeg se glumac rasplakao. Ostajući na razini teatarske iluzije on realno obnavlja ovisnost o pokojnom ocu – onu frustrirajuću vezanost za njega koja počiva na želji da taj otac bude drugačiji no što je stvarno bio. Da se posthumno kaje, kao što se za života nije kajao. Time ga on međutim ponovo priznaje u njegovoj nadmoći nad nama, a ne u našoj nemoći pred njim. Tako na koncu mi svi, hrvatski narod dakle u liku sugovornika Berkovića, ostajemo zatvoreni u njegovoj, Titovoj priči. Logika psihodrame međutim zahtijeva da on, Tito, kao mrtvi otac, postane napokon lik u našoj priči.

“Pred očima mi je stalno slika rasplakanog glumca. U čije je ime on plakao? Da li samo u svoje,” pita se na kraju redatelj Berković lucidno sluteći obrat. Plakao je u njegovo, Berkovićevo ime, u ime onog imaginarnog Hrvata kojemu tek predstoji pravi susret s pokojnim vođom, dakle, u ime nas svih.