Kratka povijest bolesti | Helena Burić

MEKSIKO

te noći na ljetnoj terasi svog prijatelja
čitala si mi pjesme silovite meksičke pjesnikinje
od koje se zrak uskovitlao
a komadić zemlje na kojem sam stajala
postao užasno uzak i groban

čitala si je s kastanjetama u zglobovima
i tekilom među bedrima
i već sam pomislila da se vraćaš
ali oči koje sam zatekla nisu imale veze
s meksičkom pjesnikinjom
ni sa mnom
pa sam odustala od toga da ti kažem
kako sam se još kao djevojčica hranila žar pticama
toliko da su mi opernatile ruke
i kuda god njima posegnula
sve se nekako izdizalo i fijucalo i frcalo na sve strane
moje noći su se uvijek caklile i pucketale poput vlažnih grančica
i čim sam se dočepala nogu
počela sam bježati splavom niz rijeku
do samoga ušća

kasnije sam odlazila vlakom milje i milje daleko
i mnogo toga sam ugledala samo na trenutak
kroz zamagljen prozor
i mnogo čizama sam potrošila
do prstiju
prevrćući kamen po kamen
čašu po čašu
grad po grad
ne bi li te negdje u tom zapetljaju crijeva, jezika i makadama pronašla

ono što ti je iscrtalo tragove iskrenja na leđima
nije te htjelo porobiti
htjelo te samo utisnuti u prostor između ključnih kostiju
mjesto na kojem se najjasnije čuje žila kucavica
koje snajperisti nikada ne pogađaju
malo sklonište za ranjene ptice i odbjegle cvrčke