Kratka povijest bolesti | Helena Burić
MONODRAMA
(izgubljeni odlasci)
pričaj mi strašne stvari o sebi
koje stvari
pa stvari koje nikada prije nikome nisi rekla, naravno
jednom sam pobjegla od kuće na par sati
daj, daj, ne pravi se blesava. sigurna sam da si već ubijala npr., davila golim rukama, kamenovala, vadila utrobu štonosekaže i slično
zašto bi bilo tko o bilo kome želio slušati takve grozote
a kako se drugačije uistinu zbližiti s nekim
ok, ubijala sam, ali i mene su
zaobilaziš temu
slušaj, doma imam pravog pravcatog vrtnog patuljka
izmišljaš
podvalili su mi ga na sajmu rabljenog cvijeća i pripadajućih elemenata. jede za dva polarna medvjeda i brblja ko pet baba. zove se alfonso
sereš
hej, pa nisam mu ja birala ime
crvena:
jednog od narednih dana ti ćeš razvezati i posljednji čvor i ostaviti za sobom moja izblijedjela čudaštava. znam da ćeš se neko vrijeme vraćati kasno noću, ali samo kako bi pred jutro otišla još dalje.
usta su mi puna sušenih meduza i štavljene kože. moje riječi padaju pred tebe kao mrtve. diskretno mi daješ do znanja da bi najbolje bilo svojski šutjeti o svemu.
alfonso (samo me letimično pogleda preko ramena):
pošteno. i tako već odavno nemaš bogznašto za reći, baby.
pjegava:
otkada te nema, iz kuće izlazim ranim jutrom lakoga koraka, prozračna poput avionskog traga na vedrom nebu, skoncentrirana na divne sporedne stvari razasute po pločniku. vraćam se na vrijeme za ručak, s cvijećem u naručju i svježim voćem u najlon vrećicama. nezamjenjivo građansko dostojanstvo građanki uramljeno je na zidu moje spavaće sobe umjesto obiteljskog portreta.
ne vjerujem u tvoju žudnju. svi su tako uvrnuti i plahi kada najviše treba pokazati hrabrost. ne zanima me tvoje smiješno skrovište, ni tvoja nepovratno oštećena mjesta. ostajem ovdje. ovdje je sve utješno ograničeno. pa i ljubav.
alfonso (zalijeva cvijeće na balkonu, zijeva):
morat ćeš to pustiti na miru, baby.
crvena:
do maloprije sam šutjela kao riba gusto upletena u tvoju kosu kroz koju se nadviruju zvijezde. stavljala sam ti emajl na ušnu školjku, a da mi se nije potkrala nijedna jedina riječ. sada bi najednom pričala, ali je prekasno da te nazovem. sat pokazuje da je vrijeme upravo prošlo. kao i posljednji autobus ove noći. svijeće palucaju duž cijele vukovarske. spomendan je. niz ulicu se cijedi razliveni vosak i kiša. za uglom cvili strašno rezignirani simfonijski orkestar. naravno da slijedi žučna rasprava s bogom ili s onim što je od njega ostalo. i vječno pitanje. što zapravo treba reći tebi ili bilo kome?
alfonso (sjedi u osvijetljenom prozorskom okviru i puši):
hej, hej, a da ljude jednostavno pošalješ na cameru obscuru dot com? a da spomeneš nešto što se lako čita, baby? a da malo bolje razmislimo o svemu što te je bacalo u zanos? ahahaha-hihi-haha
(sve dok ga ne poklopim lončanicom)
crvena:
ta kiparica je rekla, nikog ne očekujem do osam, kako bi bilo da me izvajaš u obliku školjke ili morskog konjića dok još imamo vremena?
ali ja samo prodajem perlice i dream catchere dolje na plaži, a ni to mi ne ide najbolje. mogla bih izraditi nešto čemu ćeš se kasnije smijati, rekla sam, a malo krivonogo pseto je zarežalo na balkonu.
ona zloguka lutka ukradena iz muzeja moderne umjetnosti me razroko gledala s naslonjača, a zatim su ipak krenuli prvi taktovi valcera. ram pa pa, ram pa pa.
alfonso (samo mu vrh kapice viri nad dućanima cimetne boje):
ma daj, baby, pojednostavni nam, pliiz!
pjegava:
u jednoj od ovih visokih kuća, iza jednog od onih blijedožutih prozora, možda u onoj potleušici pokraj starog rimskog naselja, ostali su moji harmonikaški zvukovi i cirkuska kola, a moje putovanje je zauvijek završilo.
svaka pomisao na ostanak mi naliježe na grudi poput nenadano aktiviranog zračnog jastuka.
ali ostajem. i točka.
alfonso (leži skriven ispod gljive na pizzi, namiguje):
baby, ne vjeruj ni riječ. u džepu joj je divlja mačka čiji je rep visoko podignuti prugasti upitnik.
pjegava:
u baru na dokovima. na istoj hrpi; mornari i njihovi kapetani, lake žene s inteligentnim tužnim pričama, pjesnici vječno uronjeni u alkohol i ranu smrt, odbjegle djevojčice sigurne u povoljan raspored planeta.
za stolom u kutu ispijam svoju prvu kavu, a već oko dvanaest prvu čašu crnog vina. netko kog uopće ne poznajem mi brzo naručuje novu. izvana dopire zvuk tegljača. šankerica pali svijetla od kojih samo nazirem tvoje pokrete. čekaju se lučki radnici iz druge smjene.
a zatim tišina i blues u haljini od komadića razbijenog stakla. svijetlim crveno. poput lampiona.
crvena:
fijesta je krv pomiješana s prašinom i polomljenim rogovima. muškarci u zgužvanim lanenim odijelima sa zavrnutim nogavicama fućkaju kada te nanjuše. oni koji ne fućkaju imaju satove na dugim srebrnim lancima i monokl. netko lijeno okreće vergl. putem do hotelske sobe uštinem bosonogo dijete uronjeno u kaleidoskop.
predvečer mi šiješ raspuklinu na čelu i ranu na leđima zadobivenu u uličnoj borbi, a zatim me tako pokrpanu potežeš prema kabareu na uglu. u dnu prozora se lijeska maroko.
kao i obično, loše procjenjujem udaljenost.
alfonso (pokušavajući se popeti na wc- školjku):
lagano mi se povraća od tebe, baby.
crvena:
na dvorišnoj rasprodaji. štapovi, bičevi, korbači. preparirano cvijeće, umjetno perje, svilene marame. kišobrani, suncobrani, gromobrani. stoljetna prašina i 149 vrsta šešira. glavu guram u jedan stari panama, a tebi nabavljam fino uščuvani kobali od zečje dlake. preskačem po tri skale penjući se do tvog stana.
pjegava:
dobila sam šešir u kojem ću obići sve gradove koji počinju sa sao. paulo, antonio, jose, martinho, vicente, luis… pisat ću poeziju, opasnu i zelenu poput južnoameričkih rijeka.
tebi ću nabaviti usnu harmoniku i izrezbareni naslonjač kojeg ćemo vući svuda za sobom. spavat ćemo pod mostovima ispljunute u noć poput brodskih baklji, uvlačit ćemo se u barbarske haustore i tu i tamo platiti sobu u sumnjivom hostelu. bez plana putovanja, bez dana i noći, s potjernicama koje gore na suncu, prepuštat ćemo se mračnom palucanju svijeta, udišući potpuno nove mirise mesa i prašine.
crvena:
u vlaku uvijek sjediš pored prozora. to je zato što ja ionako ne vidim najbolje. razmišljam o tome kako bi negdje trebalo zapisati da smo jednom sišle negdje u planinama samo zato što su se na noćnom nebu zvijezde prožimale kao na van goghovim platnima.
ako te u snu muči zvuk parnog stroja i neobično vrtloženje u želucu, ne brini, to te samo ja ukucavam u priče o putovanjima na koja se nikada nećemo otisnuti.
alfonso (dok čita pjesme blaisa cendrarsa):
znam, baby, s njom se je uistinu moglo sve do srca svijeta.
Sadržaj
Kratka povijest bolesti IMonodrama
(izgubljeni odlasci)
S crnom harpijom na pramcu
Kratka povijest bolesti II
Kako sam te izmislila
Amazonke
Novi poredak
Potraga
Zvjerka
Kućica za gluhonijeme
Ja pušem, ti puckaš
Sati prekomjernosti
Estetičarka
Sutra ću ti predložiti da odemo
Mini ju
Veliki prasak
Kratka povijest bolesti III
Ubojstvo vrtnog patuljka
Rez na pravom mjestu
Nikad ne odustaješ
Smrt nevjernog druga
Nešto je trulo u Pleasentvillu
Moj novi prijatelj
Bilo ti je svejedno
Kada odem
Cepelin
Apetit
Opet voliš narančasto
Moja Frida
Pričaj sa mnom
Suđenje
Izuzmite me od posjeta žalovanja
Svi gradovi na razglednicama su isti
Kotlovina
Indijansko ljeto
Trčimo posljednji krug
Meksiko
Memento
Raskoljnikov
Vita je finita
Kratka povijest bolesti IV
Impresum