Povratna karta | Paula Ćaćić

KADA BISMO BILI TRAMVAJSKI UMREŽENI

Kada bismo bili tramvajski umreženi
krvotocima Zagreba
putovali bismo svugdje
žmireći na strah,
zaneseni neopreznošću.

Dok zrnca svjetla padaju na drugu stranu zida
kao strijele nategnute iz rupica roleta,
ja sam opet zagnjurena u sferama tišine i leteće prašine.
Bojim se prestati komešati u stalnosti,
onako opsjednuta nečime,
sasvim provincijski,
sukladno opozivoj malograđanštini.

Tu su semafori da me uspore,
tu su misli da mi ospore
zasladu nagomilanim težnjama.
Moji zlodusi su bezobrazno savijeni u utrobi,
okupacijski nastanjeni i kao da su prigušeni,
dok se glavni trg čini poput čajnika što ključa.
No, sada probaj naslikati običnost
s tek par riječi, bez poteza.
To je ona slika onkraj svega.

I zaista je lijepo biti ovdje.
Slažem se; nimalo napregnuta,
zaokupljena mirom lijenosti.