Povratna karta | Paula Ćaćić

LICA ULICA (NAKON SVEGA)

Nakon svega
i dalje se zagledam u konhu
kao prvi put kada sam ju zapazila.

Nijedna neće biti kao ona iznad balkona
stare željezare u Vinkovcima.
S njom je započela ljubav prema tom uresu
tmurnih zapuštenih zgrada
ili pak onih žilavih fasada što su se ipak uspjele uščuvati.

Nakon svega,
nosim osmijeh u žutom prstenu
i čaram
po tramvajskim žicama
– muzeju spojenih veza.
Nakon svega,
kao da svakoga dana
upoznajem novi grad,
kao da to nije ono mjesto
gdje se nekad ne može zaspati.
Bakice s glavama u kontejneru,
opruženi prosjaci,
mladi muzikanti što vrebaju džeparac na ulici,
djevojka koja se smiješi mojim žutim najlonkama,
neoprezna djeca,
dosadne ankete i peticije,
Bourek na plakatima…
čudne su oči ovoga mjesta
koje uspijevam svaki put iznova zavoljeti sasvim neprimjereno
– na njemu najviše štujem njegove nepravilne crte lica,
od sivila do boja na Cvjetnom,
od obnovljenih zgrada do ruina,
od ljutitih ljudi do naivne djece.

Nakon svega,
ulice su moje,
ja sam njihova.