Povratna karta | Paula Ćaćić

NEKI VEĆI ŽIVOT

Kolike obronke šutnje treba prijeći
da bi umakli lošem vremenu i još lošijim ljudima.
Nemoj dopustiti da ti promakne
hod djevojčice s podignutim rukama u visini ramena
po nogostupu blizu parka.
Dok se sva druga djeca bezbrižno igraju, vrte
ona se već priprema za život, neki veći život
i sama odgaja ravnotežu, maštu.

– – –

Sometimes you’re happy and sometimes you’re sad.
That is life.
– pojašnjava izvođač na Tkalči prijelaz s vesele izvedbe na tužnu.

– – –

Odlazim, jer ako ne odem sada koliko će mi ostati mene.
Trčala sam da se preduhitrim. Nisam ostala bez daha.
Nije me bilo briga u petak navečer hoće li mi se haljina podići,
a kad je žena u tramvaju buljila u moje žute štrample,
ja sam ju ošamarila pogledom.
No, ja ne trčim za tramvajima niti za ljudima.
Bila sam se naviknula da me nitko ne prati do stana,
a sad sam naviknuta da je taj hod ispunjen
i da skupa pravimo rezime večeri.

U petak navečer ja sam ta djevojčica u limbu mladoga života.
Ilica je poškropljena kišom, ljudi su sumnjivi.
U petak navečer sam sretna, jer sam sama
pa me onda zaobilaze bakice što prodaju cvijeće.
U petak navečer naslućujem neke nove rubove.
Sklanjam se od ponora.
Čekam zeleno.
Ubrzavam korak u ulici gdje je samo jedan čovjek.

Život je uvijek bio veći od nas.