Povratna karta | Paula Ćaćić

ODMORIŠTE

Ne znam što će biti
i ta pomisao me može lako dokrajčiti.

Na zidu je slika sa crkvom u brdima.

Ležim na desnoj strani bračnog kreveta.

Na mobitelu nema zelene lampice koja kaže „netko misli na tebe“.

Još nisam otišla u svoju staru sobu.
Tamo malo što da je ostalo od mene.

Privikavam se.
Noću čujem zvukove prirode, a ne ljudi i prometa.
U provincijalnoj sam divljini.
Vlastito tijelo mi postaje razonoda,
kao glazbeni instrument: kad ga dotakneš ili boli ili zabavlja.
Tamo gdje si ti, sve je šumovito
(i za mene značajno).
Jednom sam bila u crkvi u brdima
blizu tamo gdje si ti,
među odbačenim štapovima i drugim ortopedskim pomagalima.
Kada si okružen prirodom, lako povjeruješ u boga.
Tamo sam predala svoj duh zarad svoga tijela.
Godinama poslije,
u urbanoj zlosretnosti,
tebi sam predavala svoje tijelo
kao pošiljku koja je odavna trebala stići
na neki daleki otok pun raznih vrsta.
Čovjek nije otok, rečeno je.

Ponovo se privikavam
kao na kopno.
Ležim sama.
Kao na vodi.

Što više znači biti kod kuće?