Povratna karta | Paula Ćaćić

OMNIBUS

Zastarjeli prizor
ponovo se zacaklio preda mnom:
zrcaljenje na prozoru
križa s krunice
i malog pletenog bosanskog torbaka
što vise ispod retrovizora.

Autobus;
mrki vozač,
stariji čovjek što frflja,
majka s dvoje dječice,
učiteljica bez desne ruke
s namotajima papira
za školski pano
i
neuredni čovjek
koji zaudara na životno pijanstvo,
jučerašnju zimsku HDZ kapu
zamijenio je sa sportskom HSP.

Cafe Kundera;
Poljuljani pjesnik
s plavim šalom
na smanjenoj dozi Helexa,
zatim
onaj koji citira Nietzschea
i svaki se put uspješno vraća
započetoj temi,
pa onda
djevojka kepec
standardno nepočešljane kose
koja odbija bilo kakvu tjelesnu prisnost.
A ja dođem
kao ona druga,
„izostavljena“ djevojka
koja je iritantna govornica,
zapisivačica svakidašnjih rečenica
s poviješću bolesti
u tatinoj torbi.

Na kraju dana;
usamljeni vozač
kojemu kronično fali
sasvim uobičajeni razgovor
o politici,
američkom kampu u Gradištu
za vrijeme rata,
Kinezima
i njegovoj generaciji
bez Facebooka.

(…)
Tako to prođe
– sve življenje,
dok brojiš dane do petka
i nadaš se kako ćeš uspjeti
održati čelo podalje od dlana.

Zato znam očvrsnuti
prije no što polegnem
svoje tijelo na postelju
i misli stavim na respirator
kao kakvo živo biće.
Ustvari,
ja ću zadovoljno odahnuti
kada se svi dojmovi o danu slegnu,
a nepojmljiva stanja uma skvrče
kao što sam to ja činila nekoć –
kao dijete
pomirljivo s okolinom
koja ga je zatekla.