Povratna karta | Paula Ćaćić

PLAVI

Odjek sunca se utišao.
Među licima koja si pažljivo odložio na postelju
skriva se jedna sablast što se meškolji
i pobuđuje čudnu misao u meni.

Kažeš da je moglo bolje,
ali ja ne vjerujem.
Kažeš druga prilika,
a ja već znam da nakon nje dolazi i treća.

Nebo iznad grada je tmuran sivi ocean
nimalo nalik bojama nasmiješenog Jadrana.
Crveni suncobrani kao na plaži stoje utaboreni.
Jedna muha ne želi napustiti ovaj stan.
Moja šalica okaljana je jutarnjom kavom,
a jučerašnja halva od pistacija je pojedena.
Zamršena je priča naša,
a opet nepodnošljivo jednostavna:
treba se ustati, umiti se, pogledati u lice ogledalo
kao kakvo živo biće.
Kolike su razlike između nas i ostalih sisavaca?

Odbijam udisati vrpce nikotina koje se spretno
razvijaju i petljaju po zraku
kao da su filmske,
kao da su korisne.

Sjedimo i razgovaramo na stubama koje vode do Dolca.
Netko voli ostatke riblje utrobe i latice cvijeća
raspršene u tragovima.
Netko voli ovaj grad, to je zaključak.
Govoriš kako je Zagreb divan za turiste,
a istovremeno mi pričaš o onima koji prave selfije
ispred Van Goghovih Suncokreta u Londonu
i počinje te savladavati mučnina.

Jedan Plavi se dovlači i ti trčiš, odlaziš,
a ja ostajem čekati svog Plavog.