Povratna karta | Paula Ćaćić

STANICA

Kada sam gledala
na gole grane kao na nove ideje
i na vlažno lišće kao na pjesme,
sve se učinilo dovoljnim.

No, na putu za drugi grad,
grad utišanih rana, davnih rukovanja,
od umora su mi se krajolici počeli
pomućivati i poprimati boju Save.

Ne gledaj ove umorne oči.
Ne gledaj u retrovizor.
Prestani gristi usne,
kidati zanoktice i igrati se kosom.
Ovdje se gleda uređenost i ljepota.
Ovdje ne znam hoću li ikada pripasti.
Ovdje me kiša veseli.

Djevojci je vjetar zamalo odnio dvadeset kuna.
Rekla sam: „Dobro da nije dalje.“
Ona je smiješkom potvrdila
podigavši papirnatu novčanicu.
I opet je sve bilo kao jučer.
U isto je vrijeme nastala gužva na križanju.
Isti autobus je otišao na lijevu stranu.
Inverzija; jedan je ljutiti vozač izašao iz auta
i pružio korak ka narančastom autu iza njegova,
jer mu je ovaj prije toga svirnuo da krene.
A ja sam poželjela biti ta djevojka,
jer se svemu tome smijala.