Povratna karta | Paula Ćaćić

ULICA ĐURE CRNATKA

Trebam li naknadno pripasti ulicama
čija imena ne znam,
umrežiti se tramvajski,
pridružiti se letargijom uljuljanim ljubavnim parovima,
djevojci koja dvojici crnaca objašnjava kako doći do trga…
I tada,
hoću li biti njihova
ako kažem „fakat“,
ako se posvađam u redu za blagajnu,
ako se presvučem iz provincijskog u hiperurbano…
hoću li im se ikada svidjeti…
ako me ulice isporuče sigurnom tragu slatke nevolje,
ako poljubim te još jedanput na Savskoj,
a zaboravim na Opatovini.
Nisi se uspio zavući u moje škakljivo srce
i pronaći izvor mojih janjećih pogleda prema Državnom arhivu.
U Zagrebu sam i sada se odazivam na Amelie.
I sjećam se… svega. Dok kupujem masni burek u ponoć…
baš svega, pa i načina na koji su me ulice pripitomile.

– – –

„Ova ulica bi bila super da nema pruge“
– otac objašnjava dvjema djevojčicama.
„Moramo reći mami di smo bile! Ulica Đure Crnatka! Moramo zapamtit’!“
– jedna djevojčica.

– – –

Volim tu prugu.
Sjene drveća na stazi.
Hladovina u sparnim ljetnim danima.
Tu se mladi ljube, a stari broje vlakove.
Ulica kojoj sam već pripala.
I uvijek iznova pripadam
sve dok ne pripadnem.