Povratna karta | Paula Ćaćić

VRENJE

Dok prizivam pjesmu
ni ne slutim
kako može zapeći brzo.

Onda, dopuštam si htijenje boli,
potom se odajem starom vragu
u poniznom položaju,
kao poroku.

Naučila sam se smijati pokazujući zube.

Atmosfera kada sam sa sobom
nije po feng shui režimu;
otarasim se oblaka s ramena
i započinjem zastupati igrokaze
s brundanjem radijatora
kao pozadinske glazbe
(zagrijavanje).

Čajanka fino zamišljene tišine
zapravo je obred izležavanja
uobičajenih misaonih tegoba.

Pjesma smiono ide
pod pedalama proljeća,
bez ikakva prigodna ustuknuća
za predvečerje
(upaljeno kolo).

„Bez nekoga“ je
kao kava bez mlijeka.
S vremenom dobije okus
(plamen).