Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars

TRANSSIBIRSKA PROZA ILI MALA JEANNE OD FRANCUSKE

 

posvećeno sviračima

 

U ono vrijeme bio sam dječak
Jedva šesnaest a već sam izgubio sva sjećanja na djetinjstvo
Bio sam 16 tisuća milja od mjesta gdje sam se rodio
Bio sam u Moskvi, gradu od tisuću i tri zvonika i sedam željezničkih stanica
I tisuću i tri zvonika i sedam željezničkih stanica nije mi
bilo dosta
Jer takav sam usijan i lud klinac bio
Da mi je srce gorjelo poput Efeškog hrama ili poput Crvenog trga u Moskvi
Kada sunce zalazi.
A moje su oči sjale kao farovi niz te stare ceste
I već sam bio tako loš pjesnik
Da nisam ništa znao izgurati do kraja.

Kremlj je bio kao golemi tatarski kolač
Hrskav od zlata
S velikim bademima snježno-bijelih katedrala
I medom presvučenim zvonima,
Jedan stari redovnik čitao mi je legendu o Novgorodu
Bio sam žedan
I odgonetavao sam klinasta slova
Kada su iznenada golubovi Svetog Duha poletjeli preko trga
I moje su ruke isto uzletjele šuštajem albatrosa
I tako, to je posljednje čega se sjećam od tog posljednjeg dana
Mog posljednjeg putovanja
I od mora.

Ipak, bio sam strašno loš pjesnik.
Nisam nikada ništa znao izgurati do kraja.
Bio sam gladan
I svi ti dani i sve te žene u barovima i sve te čaše
Htio sam ih popiti i razbiti
I svi ti izlozi i i sve te ulice
I sve te kuće i svi ti životi
I svi kotači kočija koji se vrtlože na puknutim pločnicima
Želio sam ih ugurati u plamteću peć
I želio sam smrviti sve njihove kosti
I istrgnuti sve te jezike
I istopiti sva ta čudnovata gola tijela u odorama koje
me izluđuju…
Predvidio sam dolazak velikog crvenog Krista ruske revolucije
I sunce je bilo jedna gadna rana
Koja se otvarala poput užarenog ugljena.

U to vrijeme bio sam još dječak
Jedva šesnaest godina a već sam zaboravio gdje sam se rodio
Bio sam u Moskvi gdje sam se mislio krijepiti plamenom
I nije mi bilo dosta tornjeva i kolodvora koji su zvijezdili u mojim očima
U Sibiru su tutnjali topovi – bio je rat
Glad hladnoća kuga kolera
I milijuni leševa nošeni blatnim vodama Amura.
Na svakoj stanici gledao sam kako odlaze posljednji vlakovi
To je bilo to: više se nisu prodavale karte,
A i vojnici na odlasku puno bi radije da mogu ostati.
Jedan stari redovnik pjevao mi je legendu o Novgorodu.

Ja, loš pjesnik koji nije želio ići nigdje, mogao sam bilo kuda.
Isto tako i trgovci koji su još uvijek imali dovoljno novaca
Da otputuju u potrazi za svojim bogatstvom.
Njihov vlak je polazio svakog petka ujutro.
Govorilo se da ima puno mrtvih.
Jedan je sa sobom uzeo stotinu kutija budilica i satova kukavica iz Crne šume
Drugi, kutije za šešire, cilindre i cijeli asortiman vadičepa iz Sheffielda
Jedan je nosio lijesove iz Malmöa pune konzerviranih delicija i sardina u ulju
Bilo je i puno žena
Žena s prostorom za iznajmljivanje među nogama koje su isto tako mogle posluživati
Lijesove.
Radile su pod licencom –
Govorilo se da ima puno mrtvih tamo dolje
Putovale su u pola cijene –
I sve su imale bankovne račune.

Onda, jednog petka ujutro došao je red na mene
Bilo je to u prosincu
I ja sam isto otputovao, kao asistent trgovcu nakitom koji je išao za Harbin
Imali smo dva kupea u ekspresu i 34 sanduka dragulja iz Pforzheima
Petparačka roba “Made in Germany”
Kupio mi je novo odijelo i penjući se u vlak ostao sam bez jednoga gumba
– Sjećam se, o sjećam se, često sam o tome
poslije mislio –
Spavao sam na sanducima i bio u sedmom nebu igrajući se niklovanim Browningom koji mi je on dao
Sretan bez ijedne brige na svijetu

Bilo je to kao igra “Pljačkaša i policajca”
Ukrali smo blago Golconde
I vozili ga Transsibirskom prugom da mu zametnemo trag na drugoj strani svijeta
Morao sam ga sačuvati od bandita iz Urala koji su napali cirkuski karavan iz Julesa Vernea
Od Kunkuza, boksera iz Kine
I od pobješnjelih malih Mongola velikog Lame
Od Ali Babe i četrdeset lopova
I od sljedbenika stravičnog Starca s planine
I ponajviše, od najmodernijih hotelskih provalnika
I od specijalista internacionalnih Ekspresa.

Bilo kako bilo
Bio sam tugaljiv kao dijete
Ritmovi vlaka
Željeznički stres kako to zovu američki psihijatri
Lupanje vrata glasovi pa osovine koje škripe nad zaleđenim tračnicama
Zlatni zalog moje budućnosti
Moj Browning klavir i psovke kartaša u susjednom kupeu
Nevjerojatna prisutnost Jeanne
Čovjek s plavim naočalama koji nervozno korača gore-dolje hodnikom i pogledava me
Šuštaj žena u prolazu
Zviždanje pare
I vječiti zvuk kotača koji zamahujući urezuju putanje na nebu
Prozori zamrznuti
Ne vidim prirodu!
A iza nas, sibirske ravni nisko nebo i velike sjene Tihih vrhova koji se dižu i spuštaju
Legao sam na ogrtač
Kariran
Poput mog života
I moj me život ništa više ne grije od ovog škotskog šala.
I cijela Europa viđena na mahove kroz prozor kupea ekspresnog vlaka u punoj brzini
Nije ništa bogatija od mog života
Mog bijednog života
Ovaj šal
Rasprostrt preko sanduka punih zlata
S kojima moram putovati
Koje sanjam
Koje pušim.
I sâm plamen svemira
Nije više nego jedna uboga misao…

Iz dubine srca nadiru mi suze
Kada pomislim, Ljubavi, na svoju dragu
Ona je još uvijek dijete, takvu sam je našao
Blijedu, skroz bezgrešnu, iza nekog bordela.

Još je uvijek samo plavokosa djevojčica, i vesela i tužna
Nikada se ne smije i nikada ne plače;
Ali u dnu njezinih očiju, ako vam pusti iz njih piti,
Drhti jedan blagi srebrni ljiljan, pjesnikov cvijet.

Slatka je i tiha, nema prigovora,
Uznemiri se na čudan način kada joj se netko približi;
Ali kada joj priđem ja, od tamo ili od onamo,
Ona napravi korak naprijed – zatvori oči – pa zakorači još jednom…

Jer ona je moja ljubav, i druge su žene
Samo haljine od zlata zaogrnute preko velikih plamenih tijela;
Moja draga djevojčica je tako osamljena,
Ona je posve gola, nema tijela – presiromašna je.

Ona nije više nego cvijet, posve bistar i nježan
Pjesnikov cvijet, krhki ljiljan,
Ozebla, usamljena i već skoro usahla,
Tako da mi suze poteku kad pomislim na njeno srce.

A ova noć je ista poput drugih stotinu tisuća kad vlak juri kroz noć
Padaju komete –
I muškarac i žena, bez obzira koliko mladi, uživaju vodeći ljubav.

Nebo je poput rascjepkane kupole petparačkog cirkusa u malom ribarskom selu
U Flandriji.
Sunce je zadimljena lampa.
Mjesec je žena koja se vrti na trapezu.
Klarinet trombon prosvirala flauta i jedan slomljeni bubanj.
I tu je moja kolijevka…
Moja kolijevka
Uvijek blizu klavira kada bi moja majka, poput Madame Bovary, svirala Beethovenove sonate.
Proveo sam djetinjstvo u visećim vrtovima Babilona
Motao se po željezničkim stanicama pratio vlakove u odlasku;
A sada, svi vlakovi moraju brzati da bi održali korak sa mnom
Bale – Timbuktu
Kladio sam se i na konjskim trkama, u Auteilu i Longchampu
Pariz – New York
A sada, tjeram vlakove da voze linijom mog života
Madrid – Stockholm
I izgubio sam sve oklade
I samo je ostala Patagonija, Patagonija koja jedina pristaje mojoj prevelikojj tuzi, Patagonija i putovanje na Južna mora.
Putujem
Uvijek sam putovao
Putujem s malom Jehanne od Francuske
Vlak izvodi riskantni salto i prizemljuje na sve svoje kotače
Vlak se uvijek prizemljuje na taj način
Vlak se uvijek prizemljuje na sve svoje kotače

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea?”

Daleko smo, Jeanne, sedam dana na tračnicama
Daleko si od Montmartrea, od Buttea koji te othranio, od Sacre-Coeura u koji si se znala ušuljati
Pariz je nestao zajedno sa svojim velikim vatrenim tragom na nebu
Nema više ničega osim pahulja žeravice koje frcaju unatraške
Kiše koja pada
Tla koje buja
Sibira koji se okreće
Teških plahti snijega koje se gomilaju jedna na drugu
Zvonca na sanjkama koji titraju poput posljednje želje u poplavjelom zraku.
Vlak tuče u srcu olovnog horizonta
A tvoj se očaj podsmjehuje…

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea?”

Nemiri
Zaboravi nemire
Sve pohabane stanice nagnute kraj puta
Telegrafske žice s kojih vise
Izvitoperene stupove koji gestukuliraju i guše ih
Svijet se proteže izdužuje i sklapa poput harmonike u rukama manijaka sadista
U procjepima neba nestaju zahuktale lokomotive
A u rupama,
Vrtoglava rotacija kotača usta glasovi
I psi zle kobi koji nam laju za petama.
Demoni oslobođeni okova
Zveket željeza
Sve je u krivom akordu
Klik-klak kotača
Kvačenja trzaji
Pripajanja vagona
Mi smo oluja u lubanji gluhog čovjeka…

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea?”

Izluđuješ me, dobro znaš da jesmo, jako smo daleko
Pregrijana ludost tuli iz lokomotive
Kuga kolera izbijaju poput gorućih ugaraka na našem putu
Nestajemo ravno kroz tunel rata
Glad, kurva, jaši preko rasutih oblaka i obeščašćuje bojna polja gomilama zaudarajućih leševa
Čini poput nje, drži se svog zanata…

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea”

Jesmo, jesmo, sigurno da jesmo
Svi žrtveni jarci pocrkali su u ovoj pustinji
Slušaj zvončiće ove šugave trupe
Tomsk Tcheliabinsk Kainsk Obi Taichet Verkne Oudinsk Kurgan Samara Pensa-Tulun
Smrt u Mandžuriji
To je naše pristanište, naše posljednje pribježište.
Ovo je putovanje strašno
Jučer ujutro
Ivan Ilič je odjednom postao sijed
A Kolja, Nikolaj Ivanovič, grize nokte već 14 dana…
Čini što Smrt i Glad čine, drži se svog zanata
Košta pet sua, na Transsibirskoj to je sto rubalja
Plamen sjedalima i crveno stolovima
Đavao je za klavijaturama
Njegovi čvornati prsti uzbuđuju žene
Priroda
Kurve
Drži se svog zanata
Dok ne stignemo u Harbin…

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea?”

Hej, ne više… daj mi mira… pusti me sama
Mogao bih objesiti šešir na tvoja bedra kako si mršava
U trbuhu ti bjesni groznica
I triper je otprilike sve što ti je Pariz spustio u krilo
To i malo duše… jer ti si nesretna
Žao mi je žalim te dođi prisloni se uz moje srce.
Kotači su vjetrenjače u zemlji Cockaigne
I vjetrenjače su štake kojima vitla stari prosjak
Mi smo bogalji svemira
Vrtimo se na svojim osakaćenim tijelima
Potkresali su nam krila
Krila naših sedam grijehova;
I svi su vlakovi đavolje igračke
Kokošinjac
Moderni svijet
Brzina ne pomaže
Moderni svijet
Daleko je još uvijek predaleko
I na kraju puta gadno je biti muškarac bez žene…

“Blaise, reci mi, jesmo li stvarno jako daleko od Montmartrea?”

Žao mi je žao mi te je dođi pričat ću ti priču
Dođi u moj krevet
Spusti glavu na moje srce
Ispričat ću ti priču…

Hajde! hajde!

Na otocima Fiji vječno je proljeće
Ljenčari se uokolo,
Ljubav omamljuje parove kroz visoku travu i topli sifilis lebdi među drvećem banana
Dođi na iščezle otoke Pacifika!
Oni nose imena kao Feniks, Markiški otoci
Borneo i Java;
I Celebes u obliku poput mačke.

Ne možemo u Japan
Dođi u Meksiko!
Na visoravnima cvjetaju tulipani
Isprepletene lijane vise kao sunčeve lasi
Sve izgleda poput palete i kistova slikara
U bojama čudesnim poput gongova.
Rousseau je bio tamo
Zauvijek ga je ošamutilo
To je zemlja ptica
Rajskih ptica, ptica lirašica
Tukana i ptica rugalica
I kolibrići se gnijezde u srcu crnog ljiljana
Hajde!
Vodit ćemo ljubav u veličanstvenim ruševinama astečkog hrama
Bit ćeš moj idol
Pošarani dječji idol pomalo ružan i vrlo čudan
Hajde.

Ako želiš, ići ćemo avionom i preletjeti zemlju tisuću jezera
Tamo gdje su noći nerazumno duge;
Zvuk motora prestravit će naše prethistorijske pretke
Vješto ću prizemljiti
I za svoj avion izgraditi hangar od fosilnih kostiju mamuta
Primitivna vatra podgrijavati će našu bijednu ljubav
Samovar
I voljet ćemo se poput vrlog građanskog para nadomak Sjevernom polu
Hajde!

Jeanne Jeannete Ninette nini ninon
Mala ljubavi mala mala ljubavi
Drago srce moje sjajno sunce
Mali zvončiću moj kolačiću
Lijepa moja ptičica moja mala vještica
Mala kurvica…
Ding dong

Zaspala je.

Zaspala je;
Od svih stvari na svijetu nije upila baš ni jednu,
Sva ta lica zahvaćena na kolodvorima
Svi satovi
Pariško vrijeme berlinsko vrijeme petrogradsko vrijeme i vrijeme svih željezničkih stanica;
I u Ufi, krvavo lice topnika
I apsurdno svijetleći brojčanik u Grodnom
I neprekidno odmicanje vlaka
Svako jutro navijamo satove
Vlak brza naprijed a sunce kasni;
Nema svrhe, već čujem zvona
Golemo zvono Notre-Damea
Malo piskavo zvono Louvrea koje je zvonilo na Bartolomejsku noć
Zahrđale zvončiće Bruges-le-Mortea
Električnu zvonjavu njujorške biblioteke
Venecijanske kampane
I moskovska velika zvona kako tuku, sat na crvenim vratima koji mi je odbrojavao vrijeme dok sam radio u uredu
I moja sjećanja
Vlak tutnji na okretnicama
Vlak se kotura
Na gramofonu škripi neka ciganska koračnica
A svijet se, poput kazaljki na satu u židovskoj četvrti u Pragu, divlje vrti unazad.

Smrvi ružu vjetrova
Ovo je mjesto gdje cvjetaju sve oluje
Uskovitlani vlakovi jurišaju preko zapetljanih tračnica
Paklene igračke;
Ima vlakova koji se nikada ne susreću
Neki se jednostavno izgube
Šefovi stanica igraju šah
Trik-trak
Biljar
Karamboli
Parabole
Željeznička mreža je nova geometrija
Sirakuza
Arhimed
I vojnici koji su ga ubili
I galije
I lađe
I čudesni strojevi koje je izmislio
Sve to ubijanje
Drevna povijest;
Suvremena povijest
Kovitlanja
Brodolomi
Čak i potonuće Titanika o kojem sam čitao u novinama,
Toliko slika asocijacija koje ne mogu prikazati u svojim stihovima
Jer još sam uvijek vrlo loš pjesnik
I svemir me potapa
I propustio sam se osigurati protiv željezničkih nesreća
I još uvijek ne znam kako izgurati do kraja
I to me plaši.

Bojim se
Ne znam izgurati stvari do kraja
Poput mog prijatelja Chagalla mogao bih naslikati seriju luđačkih slika
Ali nemam nikakvih putnih zabilješki
“Oprostite mi na neznanju
Oprostite mi što ne poznajem drevnu vještinu stihotvorstva”
Kako kaže Guillaume Apollinaire.
Ako želite znati o ratu pročitajte Kropotkinove memoare
Ili japanske novine s njihovim okrutnim ilustracijama
Kakva je korist od dokumentacije?
Predajem se
Hazardnim pukotinama sjećanja…

Poslije Irkutska put iznenada usporava
Postaje predugačak
Bili smo prvi vlak koji je zavrnuo oko Bajkalskog jezera
Ukrasili smo lokomotivu zastavama i lampionima
I napustili stanicu ispraćeni tugaljivim tonovima himne caru.
Da sam slikar prolio bih puno crvene i puno žute boje na kraj ovog putovanja
Jer sada mi se čini da smo svi bili pomalo ludi
I da je golemi delirij krvlju preplavio upala lica mojih suputnika
Dok smo se približavali Mongoliji
Koja je buktala poput lomače
Vlak je usporio
I čuo sam u neprekidnoj škripi kotača
Mahnite naglaske i jecaje
Beskonačne liturgije.

Vidio sam
Vidio sam tihe vlakove crne vlakove kako se vraćaju s Dalekog istoka i prolaze kraj nas poput fantomskih sjena
I moje oči, poput mačjih očiju na stražnjem vagonu, još uvijek prate te vlakove
U Talgi, 100.000 ranjenika umiru bez nade u pomoć
Obišao sam bolnice u Krasnojarsku
A u Kiloku smo naišli na dugi konvoj vojnika koji su poludjeli
Vidio sam poljske ambulante otvorene rane gejzire krvi
Amputirani udovi poskakivali su uokolo ili odlijetali u zrak
Požar je buktao na svim licima u svim srcima
Idiotski prsti bubnjali su po svim staklima prozora
I pod pritiskom straha pogledi su prskali poput čireva
Na svim stanicama podmetali su vatru pod vagonima
I vidio sam
Vidio sam kompozicije od 60 lokomotiva kako jure progonjene zavijajućim horizontima i jatima očajnih gavrana
I nestaju
U smjeru Port Arthura.

U Čiti smo stajali nekoliko dana
Petodnevni zastoj zbog popravka pruge
Odsjeli smo kod gospodina Jankeleviča koji je zaželio da oženim njegovu jedinu kćer
I onda je došlo vrijeme za polazak.
Sada sam ja zauzeo mjesto za klavirom i imao sam zubobolju
Kada poželim mogu to sve opet vidjeti te tihe prostorije zamračeno skladište i oči djevojke koja je noću dolazila u moj krevet
Mussorgski
I napjevi Huga Wolfa
I pijesak pustinje Gobi
I karavani bijelih deva kod Khailara
Izgleda da sam bio pijan punih 500 kilometara
Ali bio sam za klavirom – to je sve čega se sjećam.
Kada se putuje treba držati oči zatvorene
Spavati
Jako sam želio zaspati
Mogu svaku zemlju raspoznati zatvorenih očiju po mirisu
Mogu raspoznati sve vlakove po zvuku njihovih kotača
Europski su vlakovi četverotaktni, azijski peto ili sedmotaktni
Drugi samo prolaze šumeći poput uspavanki
A ima ih koji me monotonijom svojih kotača podsjećaju na tešku Meterlinckovu prozu;
Odgonetnuo sam sve zamršene tekstove kotača i prikupio razbacane elemente divlje ljepote
Koja je samo moja
I koja me gura dalje

Tsitsihar i Harbin
Dalje ne idem
To je posljednja stanica
Sišao sam s vlaka u Harbinu minutu nakon što su podmetnuli požar u sjedištu Crvenog križa.

O Pariz
Veliko toplo ognjište s tvojim ulicama kao rječicama žeravice koji se križaju i starim kućama koje se naginju nad njima kako bi se ugrijali
Poput bakica
A ondje su plakati, crveni zeleni raznobojni poput moje kratkotrajne prošlosti, i žuto
Žuto, ponosna boja francuskih romana u tuđini.
U velikim gradovima volim okrznuti ramenom jureće autobuse
Oni na liniji Saint-Germain – Montmartre odnose me u napad na Butte
Motori riču poput zlatnih bikova
Krave sumraka pasu Sacre-Coeur
O Pariz
Glavni kolodvor, raskrižja nemira pristup željama
Samo trgovci bojama imaju malo svjetla pod svojim vratima
La Compagnie Internationale des Wagons – Lits et des Grands Express Européens poslala mi je svoje brošure
To je najljepša crkva na svijetu;
Imam prijatelje koji se oko mene skupljaju u ogradu
Plaše se da ću otići i nikada se ne vratiti
Sve žene koje sam ikada poznavao podižu se na horizontu
Pružaju ruke pogleda tužnih poput semafora na kiši
Bela, Agnes, Catherine i majka mog sina u Italiji
I ona, koja je majka moje ljubavi u Americi.
Katkad mi zvižduk vlaka raspinje dušu
Tamo u Mandžuriji jedan se trbuh još propinje kao pri porođaju
Volio bih
Volio bih da nikada nisam nigdje putovao
Večeras me jedna velika ljubav drži na mukama
I ne mogu prestati misliti na malu Jehanne od Francuske
Kroz jednu tužnu noć napisao sam ovu pjesmu u njenu čast
Jeanne
Mala prostitutka
Tužan sam tužan
Otići ću u Lapin Agile prisjećati se izgubljene mladosti
Popiti par pića
I onda ću se vratiti kući sâm.

Pariz

Grad jedinog Tornja velikih Vješala i Kotača.

 

Pariz, 1913.

X

Sadržaj

Tomica Bajsić
Prevodeći Indianu Jonesa francuske literature



Uskrs u New Yorku


Transsibirska proza ili mala Jeanne od Francuske


Panama ili Pustolovine mojih Sedam Ujaka


DEVETNAEST ELASTIČNIH PJESAMA
Ona ima tijelo na svojoj haljini
Posljednja vijest
Fantômas


Rat u Luksemburškom parku


Šrapneli


KODAK
dokumentarci

Na Hudsonu
Amfitrion
Kancelarija
Djevojka
Posao
Tisuću otoka
Dorypha
Ptica rugalica
Grad-gljiva
Klub
Indijankin wigwam
Grad Frisco
Vancouver
Aleutski otoci
Mississippi
Tampa
Bungalov
Španjolska ruševina
Golden Gate
Oyster-Bay
Žetva
Hatuara
Lov na slonove


OCEANSKA PISMA
Ti si puno ljepša i od neba i od mora
Pismo
Mjesečina
Villa Garcia
Porto Leixoes
En route za Dakar
35°57′ širine sjeverno 15°16′ dužine zapadno
Nadomak otoka Fuerteventura
Na palubi Formose
Oceansko pismo
Na pučinu od Rio de Ora
Na vidiku Cap Blanc
Dakar
Goree
Toge
Bijou-koncert
Lešinari
Zvjezdane noći
Bijelo odijelo
Kabina br. 6
Prtljaga
Orion
Ekvator
Plivam
San Fernando de Noronha
Amaralina
Nedjelja
Pedro Alvarez Cabral
Kopna
Leptir
Rio de Janeiro
Lijepa večer
Duboka noć na pučini
Pariz
Zora
Otoci
Dolazak u Santos
Plaža Guaruja
Sao Paulo Railway Co.
Krajolik
U vlaku
Telegrafska linija
Prosjeke
Izbrazdano lice
Botanika
Sao Paulo
Ustajanje
Grad se budi
Električne trube
Sitna riba
Okolica
Sveti Pavao
Na doku
Kabina br. 2
Kašnjenje
Buđenje
Povjetarac
Rio de Janeiro
Jutro pripada meni
Pisanje
Prevrtljivost
Smoking
Noć se diže
Plovidba bez ičega
Vrućina
Cap Fria
Inkognito razotkriven
Opasan život
Tipfeleri
Bahia
Hic Haec Hoc
Adrienne Lecouvrer i Cocteau
Vrućina
Horizont
Stolar
Rekao sam vam
Kristofor Kolumbo
Kapetan je momčina i pol
Fernando de Noronha
Grota
Vrh
Plaža
Tamnica
Civilizacija
Putnici
Plava ptica
Zašto
Ptice
Jangada
Trag na vodi
Ples
Zašto pišem?


Južnoameričke žene


SVE DO SRCA SVIJETA
fragmenti

Ovo Pariško nebo
Hôtel Notre Dame
Iznenada sirene i ja trčim na prozor
Stojim na pločniku na suprotnoj strani ulice
Hôtel des Étrangers


Bilješke prevoditelja
Miriam Cendrars
Putovanja Blaisea Cendrarsa

Izabrana bibliografija
Popis francuskih naslova
Bilješka o prevoditelju


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.