Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars
USKRS U NEW YORKU
za Agnes
Flecte ramos, arbor alta, tensa laxa viscera
Et Rigor lentescat ille quem dedit nativitas
Ut superni membra Regis miti tendas stipite…
FORTUNAT – Pangue lingua
Savij grane, visoko drvo, otpusti malo svoje napetosti
Daj prostora svojoj prirodnoj čvrstini,
Ne kidaj ruke najvišeg od kraljeva
Remy de Gourmont, Mistika Latina
Gospode, danas je dan slave tvojeg Imena,
čitam o tvojoj Muci u jednoj staroj knjizi,
I o tvojim lijepim riječima, uzama i trpljenju
Koji proplakuju knjigom; tihi ujednačeni.
Jedan starovremeni monah govori o tvojoj smrti.
Ispisao je tvoju povijest zlatnim slovima
U jednom misalu, održavanom na koljenima.
Tobom nadahnut, pisao je protočno.
Zaklonjen oltarom, sjedio je u bijeloj opravi,
Radio polako od ponedjeljka do nedjelje.
U vrijeme večernje, kada psalmima zvonila su zvona tornja,
Dobri fratar nije znao je li to bila njegova Ljubav
Ili tvoga Oca, Gospode, ili tvoja
Koja je velikim zamasima tukla samostanskim vratima.
Ja sam večeras poput tog dobrog redovnika, uznemiren.
U sobi do mene, biće tužno i tiho
čeka iza vrata, čeka da se javim!
To si Ti, to je Bog, to sam ja – to je Vječnost.
Nisam te tada poznavao – a ni danas.
Kada sam bio mali nisam znao kako se moliti.
Večeras, ipak, mislim o Tebi sa strahopoštovanjem.
Moja je duša tugujuća udovica u podnožju križa;
Moja je duša udovica u crnom – tvoja je to Majka
Bez suza ili nade, kako ju je Carriere oslikao.
Poznajem svakog Krista u muzejima;
Ali noćas ti hodaš, Gospodine, tu do mene.
Spuštam se brzim koracima u donji dio grada.
Pogrbljen, utonulog srca, tjeskoban.
Tvoja strana širom otvorena poput velikog sunca
Tvoje ruke svud uokolo pulsiraju iskrama.
Prozori stanova ispunjeni su krvlju
Iza njih stoje žene poput cvjetova u krvi,
Orhideje, čudni usahli pupoljci
čašice im izvrnute pod tvojim ranama.
Nikada nisu pile od tvoje krvi ovdje skupljene.
Imaju crveno na svojim usnama, i čipkasto rublje.
Bijeli, poput svijeća, cvjetovi su
Muke, najslađi u vrtu Gospe djevice.
Nekako u isto vrijeme kao sada – oko devetog sata,
Glava je tvoja pala, gospode, na tvoje srce.
Sjedim na rubu oceana.
Sjećam se jedne Njemačke himne
Koja govori, riječima vrlo tihim, vrlo čistim i jednostavnim,
O ljepoti tvojeg Lica pod torturom.
U crkvi, u Sieni, u prostoru sarkofaga,
Vidio sam to isto lice, iza zavjese, na zidu.
A u domu pustinjaka, u Burrié-Vladisaszu,
Opločeno je zlatom u relikvijaru iza stakla.
Naoblačeni cabochoni korišteni su za oči
I seljaci su klečali ljubeći Tvoje oči.
Veronikina marama nosi otisak
I zato sveta Veronika tvoja je svetica.
To je najbolja relikvija koja se nosi u procesiji,
liječi svaku bolest i odmetništvo.
čini i tisuće i tisuće drugih čuda,
Ali ja nikada nisam svjedočio tim zbivanjima.
Možda nedostaje mi vjere, Gospodine, i dobrote
Da zapazim zrake tvoje Ljepote.
Pa ipak, Gospode, poduzeo sam opasno putovanje
Kako bih vidio mineralni obris tvog lika.
Gospode, sačini mi lice, zakriveno mojim rukama,
Otpusti agonije masku.
Gospode, ne daj da moje dvije ruke, utisnute
Preko mojih usana, glade pjenu beznađa.
Tužan sam i bolestan. Možda zbog Tebe,
Možda zbog nekog drugog. Možda zbog Tebe.
Gospodine, siromašne mase za koje podnio si Žrtvu
Ovdje su, zatvoreni, prikupljeni, poput stoke, po ubožnicama.
Veliki tamni brodovi premostivši razliku u satima
Iskrcavaju ih i ostavljaju razbacane po dokovima.
Ima Talijana, Grka, Bugara,
Španjolaca, Perzijanaca, Rusa i Mongola.
Oni su cirkuske životinje koje preskaču meridijane.
Baca im se komadić pokvarenog mesa, kao svinji.
Čak i takav bijedni milodar čini ih sretnima.
Za ljude koji pate, Gospode, imaj milosti.
Gospodine, geta su preplavljena gomilama Židova.
Oni dolaze iz Poljske i svi su izbjeglice.
Znam da su te osudili, Gospodine
Ali vjeruj mi, nisu oni loši.
Rembrandt ih je volio oslikavati u njihovoj prognaničkoj odjeći.
Ja, za večeras, iznajmio sam mikroskop.
Čemu, Gospodine, poslije Uskrsa ti više nećeš biti ovdje!
Imaj samilosti prema Židovima u njihovim barakama.
Gospodine, ponizne žene koje su te pratile na Golgoti
Skrivene su, u prljavim stražnjim sobama, na na opscenim sofama,
Zagažene su, zbog pokvarenosti ljudi.
Psi žvakali su im kosti, a u rumu
Sakrivaju svoj otvrdli porok koji nadire.
Gospodine, kada jedna od tih žena meni se obrati ja skrenem pogled.
Volio bih da sam Ti, kako bih mogao voljeti ove prostitutke.
Gospode, imaj milosti za prostitutke.
Gospodine, ja sam u četvrti beskućnika,
Dobrih lopova, propalica i ograda.
Mislim o dvojici lopova koji su dijelili tvoju Muku.
Znam da osmijehom sućuti pratio si ih u nesreći.
Gospode, čovjek želi uže s omčom na kraju,
Ali nije jeftina, užad, košta nekoliko centi.
Ovaj stari razbojnik govori poput filozofa.
Dobio je nešto opijuma kako bi se brže dohvatio neba.
Mislim isto i na ulične svirače,
Slijepog violinistu, jednorukog orguljaša,
Slamnati šešir, pjevačica s ružom od papira; sigurno
Oni su predodređeni pjevati kroz vječnost.
Gospodine, daj im nešto malo više od odbljeska plinske lampe,
Gospodine, daj im malo novca ovdje dolje.
Gospode, zastor se rasparao kada si umro,
Ali što si vidio iza, nitko ne govori.
U noći, ulica je poput posjekotine,
Ispunjena zlatom i krvlju, plamenom i otpadcima.
Oni, koje si ti izbacio iz hrama,
Šibaju prolaznike šakom zlih čina.
Zvijezda koja je onda nestala iz svetišta
Gori na zidovima u blijedom svjetlu javnih skupova.
Gospodine, iluminirana Banka stoji poput trezora,
U njemu se Krv tvoje smrti zgušnjava.
Ulice se prazne i onda rastu u mraku.
Posrćem dalje pločnikom poput kakva pijanca.
Plaše me krila sjena što bacaju ih kuće.
Bojim se. Netko me prati. Ne usuđujem se pogledati.
Bliže i bliže, primiče mi se hromim korakom.
Bojim se. Vrti mi se. Namjerno ustajem.
Grozna me spodoba očima prostrijelila,
I onda produžila dalje, zlobno, poput morskog psa.
Gospode, ništa se promijenilo nije od kada Ti više nisi Kralj.
Zlo je pretvorilo križ u štaku.
Spuštam se škripavim stepeništem u café
I ovdje sam, sjedim, s čašom čaja u ruci.
Njihova leđa kao da se smiju, ovih Kineza,
Koji se klanjaju, blistavi poput patuljastih figurica.
Obojen sav u crveno, ovaj dućan je mali
Ima zanimljivih grafika u okvirima od bambusa.
Hokusai je nacrtao sto naličja jedne planine.
Kako bi tvoje lice izgledalo, oslikano od jednog Kineza…
Ova posljednja ideja, Gospodine, malo me smirila
Vidio sam te uklopljenog u perspektivu tvog mučeništva.
Ali shvatio sam da bi slikar oslikao tvoju Muku
Okrutnošću van granica zapadnog temperamenta.
Tvoja koža razrezana zakrivljenim oštricama,
Tvoji živci otkinuti kliještama i grabljama,
Stavili bi ti željezni obruč oko vrata,
Palili oči žaračem plamteće žeravice.
Veliki crni zmajevi s jezicima u dimu
Ispuhali bi žive vatrene hodnike u tvoja pluća.
Iščupali bi ti jezik, i nokte,
Bio bi naboden na oštri kolac.
Tako pretrpio bi najstrašniju torturu
Ima li okrutnije sudbe?
I onda bacili bi te svinji
Koja izjela bi tvoj trbuh i nutrinu.
Sada sam jedini, ostali su otišli,
Prostrt sam na klupi uza zid.
Potražio bih crkvu i ušao u nju;
Ali nema zvona, Gospode, ne u ovom gradu.
Mislim o tihim zvonima – gdje su drevna zvona?
Gdje su himne i krasni pjev?
Gdje su duge mise a gdje litanije?
Gdje je glazba a gdje su liturgije?
Gdje su tvoje časne sestre, Gospode, i tvoji smioni prelati?
Gdje je bijela zora, družica tvojih Svetaca?
Veselje Raja pod prašinom je,
Mistični ognjevi više ne svijetle po ostakljenim prozorima.
Zora je spora u dolasku, i u ovoj maloj izbi
Sjene su razapete na zidovima i umiru.
Pogledaš u zrcalo: crveni treptaji na crnom,
poput noćne su Golgote, odbijaju se unazad.
Dim u svjetlima, poput krivudave ulice
Koja oko tebe zaokreće, od glave do nogu.
Iznad, mutna lampa, poput tvoje Glave,
Visi dolje, tužna, mrtvački blijeda, umrla.
Čudne prikaze zrcale se na izlozima…
Bojim se – i tužan sam, Gospodine, tužan što sam toliko tužan.
“Dic nobis, Maria, quid vidisti in via?”
“Skromno svjetlo jutarnje, uzdrhtalo.”
“Dic nobis, Maria, quid vidisti in via?”
“Divlju bjelinu, poput ruku u grču.”
“Dic nobis, Maria, quid vidisti in via?”
“Nagovještaj proljeća, u mojim grudima, tutnji.”
Gospodine, zora izmiče hladna poput prekrivke
Nad neboderima danom ogoljelima.
Već ulicama odzvanja divovska buka dana.
Već vlakovi se bude i gromoglasno odmiču.
U metroima strka i podzemna tutnjava.
Mostovi se tresu zvukovima željeznice.
Grad podrhtava. Povici, dim i plamen,
Zvižduci pare propuštaju cvileći vrisak.
Gomila u groznici za radom koji se plaća
Pretjecanja i nestanci u dugačkim pothodnicima.
Tmurno, iza perjanice zbrkom urešenih krovova
Ovo sunce, To Tvoje je lice nad nasadima od pljuvačke.
Gospodine, iznova se rađam umoran, sam i potišten…
Moja je soba prazna poput grobnice…
Gospode, potpuno sam sâm, i hvata me groznica…
Moj krevet, hladan je poput lijesa…
Gospode, zatvaram oči a zubi mi cvokoću…
Zaokružila me osama. Hladno je. Zovem tvoje ime…
Stotine tisuća stropova vrte mi se pred očima…
Ne, stotine tisuća žena… ne, stotine tisuća violončela…
Mislim si, Gospodine, kako očajan sam bio…
Mislim si, Gospodine, o svim danima koji su prošli…
Prestajem razmišljati o Tebi. Prestajem o Tebi razmišljati.
New York, travanj 1912.
Sadržaj
Tomica BajsićPrevodeći Indianu Jonesa francuske literature
Uskrs u New Yorku
Transsibirska proza ili mala Jeanne od Francuske
Panama ili Pustolovine mojih Sedam Ujaka
DEVETNAEST ELASTIČNIH PJESAMA
Ona ima tijelo na svojoj haljini
Posljednja vijest
Fantômas
Rat u Luksemburškom parku
Šrapneli
KODAK
dokumentarci
Na Hudsonu
Amfitrion
Kancelarija
Djevojka
Posao
Tisuću otoka
Dorypha
Ptica rugalica
Grad-gljiva
Klub
Indijankin wigwam
Grad Frisco
Vancouver
Aleutski otoci
Mississippi
Tampa
Bungalov
Španjolska ruševina
Golden Gate
Oyster-Bay
Žetva
Hatuara
Lov na slonove
OCEANSKA PISMA
Ti si puno ljepša i od neba i od mora
Pismo
Mjesečina
Villa Garcia
Porto Leixoes
En route za Dakar
35°57′ širine sjeverno 15°16′ dužine zapadno
Nadomak otoka Fuerteventura
Na palubi Formose
Oceansko pismo
Na pučinu od Rio de Ora
Na vidiku Cap Blanc
Dakar
Goree
Toge
Bijou-koncert
Lešinari
Zvjezdane noći
Bijelo odijelo
Kabina br. 6
Prtljaga
Orion
Ekvator
Plivam
San Fernando de Noronha
Amaralina
Nedjelja
Pedro Alvarez Cabral
Kopna
Leptir
Rio de Janeiro
Lijepa večer
Duboka noć na pučini
Pariz
Zora
Otoci
Dolazak u Santos
Plaža Guaruja
Sao Paulo Railway Co.
Krajolik
U vlaku
Telegrafska linija
Prosjeke
Izbrazdano lice
Botanika
Sao Paulo
Ustajanje
Grad se budi
Električne trube
Sitna riba
Okolica
Sveti Pavao
Na doku
Kabina br. 2
Kašnjenje
Buđenje
Povjetarac
Rio de Janeiro
Jutro pripada meni
Pisanje
Prevrtljivost
Smoking
Noć se diže
Plovidba bez ičega
Vrućina
Cap Fria
Inkognito razotkriven
Opasan život
Tipfeleri
Bahia
Hic Haec Hoc
Adrienne Lecouvrer i Cocteau
Vrućina
Horizont
Stolar
Rekao sam vam
Kristofor Kolumbo
Kapetan je momčina i pol
Fernando de Noronha
Grota
Vrh
Plaža
Tamnica
Civilizacija
Putnici
Plava ptica
Zašto
Ptice
Jangada
Trag na vodi
Ples
Zašto pišem?
Južnoameričke žene
SVE DO SRCA SVIJETA
fragmenti
Ovo Pariško nebo
Hôtel Notre Dame
Iznenada sirene i ja trčim na prozor
Stojim na pločniku na suprotnoj strani ulice
Hôtel des Étrangers
Bilješke prevoditelja
Miriam Cendrars
Putovanja Blaisea Cendrarsa
Izabrana bibliografija
Popis francuskih naslova
Bilješka o prevoditelju
Impresum