Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

A SHROPSHIRE LAD

 

Tok kad je ravan on samo truje
no tu ionako nema života

Znali smo to razgraničenje
dok su još maleni gradovi bili sasvim iskreni
u pogledu svojeg
otvorenog crijeva –

kolektor tone u sjever sivozeleno
i nitko ga ne zna ako ne želi
visoka kupina pomaže

I baš je tu most. Tko njime mora
i dovoljno dugo gleda nizgovno
bijelo od subotnjeg pranja

vjetar mu zatitra mrežnice: iz crnih
zareza šume izrastaju
ogoljele

Prljavi kanal oplakuje johe:
nešto za čije ime ne marimo
dok nam ne usfali

Oni koji brane svoja polja
svoje šume i livade brane mislim
nešto puno prejasno

Kad su došle haubice susjedne države
ovaj je odvod postao granica. Nekako prikladno

smrad nas je jedini dijelio. Ne zadugo
jer kloaka grada stisla se od straha
onda mu i vodom zavrnuli
kao vratom

Stajao sam modar s kacigom na glavi
prvom cigaretom među dva zadnja zuba

a ona bezbrižna trešnja tu blizu nad vratima
mog locus amoenusa

cvala u inat mirisnije