Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Puno, puno kasnije, bez najave,
došli su –
predvorje i prilaz
mračnoj voćnoj šumi. Debele strunjače trave
dosegle visinu grmlja. U nekošenom miru
slagale se dugo. Samo
jedna vijugava staza kuda je k smrti
bježao zec.

Tu je mjesec palio
združene štitove bazge; sitne, ali jake.
Trebalo je brati – dok je pelud živ i dok titra
biti brži od buba. Ostavit im ipak
velik časni dio.

Na sjeveru, staza kući
nije vodila.
Smreke su je priječile u postojanom rastu,
crno neranjive u krugu.

Ode li se jednom, vratiti se nije, osim
podzemnom vodom, letom
šoštarovih krila, jašući u sedlima
zelenih guštera, sve
preko skrivenih mina lukovica luka,
podmuklih poteznih vriježa
jagoda u travi.

Mogao sam samo dalje
kroz grmlje i stupiti u šumu
izraslu cijelu tijekom moje kratke mladosti:
ondje, u niši u zidu ili brdu,
naći busen gljiva kao rast kristala.

Ispred, po suncu između lijeski
trči dječak s puškom hitriji od zeca,
blago mi poznat s kraja prošlog vijeka.
I ništa za njim. Prah i tišina.