Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

TRAVANJ

Listam stare novine u potrazi za Kišinom osmrtnicom i jedva ga nalazim među tim grobljanskim parcelama koje su se rastegle preko pustih Večernjakovih stranica; rat je razvukao sisvetsku sezonu na cijelu godinu.

Na parti koju je dala brigada, a na kojoj se prepoznaje mramorni stil brigadnog ipedeovca Maloče, nalazi se i Kišina fotografija u uniformi. Te slike u osmrtnicama počele su se pojavljivati upravo s prvim poginulim braniteljima, s prvim naznakama one već prorokovane opasnosti da će se na te prve i najvažnije žrtve naše borbe nadovezati poveća kolona novih i da će se svi skupa naći zatrpani anonimnošću. Josipa Jovića svi pamtimo jer je bio prvi. Ali, tko je bio drugi? I koji je Kiša po redu? I zato, kako anonimnost sve više prijeti poginulima, tako novinske parte sve više liče na iskaznice, na godišnje karte javnog prijevoza ili propusnice za gradski bazen. Čovjek gleda te fotografije s nekom posebnom pomnjom; većina ih je snimljena ili na bojišnici ili pri novačenju, tako reći na samim vratima Vječnosti, pa nastojiš na licu uslikanoga potražiti je li tu već kob utisnula kakav znak po kojem će ga smrt prepoznati među svima drugima. Gledam Kišu – kojeg ne pamtim drugačijeg nego vedrog i raspoloženog – kako na svojoj propusnici ostavlja neuobičajeno potuljen dojam; baš kao da mu je tamni anđeo netom šapnuo za što to, zapravo, pozira.

Na istoj stranici, ispod službene parte, stisnula se mala čitulja koju su potpisali roditelji. Umjesto slike ukrašena je jednom konvencionalnom literarnom girlandom „Kako se za voljenim djetetom pati, to znaju samo otac i mati“ pisano ovako, u jednom redu, baš kao što u tom tužnom povodu nalažu bolji običaji, s prezimenom pokojnika u obvezatnom, nepromjenjivom i hijeratičnom nominativu. „Sjećanje na našeg najdražeg sina jedinca, Hrvatskog viteza Zdenka Kišić.“ Žan, koji se jučer vratio iz Zagreba, kaže da je prije povratka još jednom obišao njegove starce na Trnovčici, i da ih je zatekao kako sjede kraj kuhinjskog prozora i kao mjesečari gledaju niz cestu.

– Mrak, čovječe…

Moja baka uvijek nad tim čituljama mrmlja „jadna djeca“, misleći na djecu poginulih, pa iako ja inzistiram na socijalnim i moralnim obvezama države, njeno gotovo stoljetno iskustvo s djecom paliboraca ne da se pokolebati. Sjetim se one Čehovljeve novele o dječaku koji na seoskim kolima putuje u veliki grad na školovanje i pitanja kojim pripovijetka završava: „Doista, kakav će biti taj život?“. Prividna banalnost tog pitanja, pripremljenog majstorskom kompozicijom pripovijetke, nije samo kraj priče; ona pada kao rampa između onog dijela dječakove sudbine koji pratimo svojom čitalačkom i emotivnom pažnjom i onog koji slijedi nakon završetka novele, kada ga ostavljamo sasvim bez zaštite, odnosno, kad on, sasvim nezaštićen, ostavlja nas. Ali, rekao bih da djeca nikad ne mogu biti tako jadna kao što mogu biti njihovi roditelji. Ako pred takvom djecom i jest neizvjesnost, ta neizvjesnost ipak ne isključuje i moguće sretne sudbine, ali pred ljudima kao što su Kišini starci nema neizvjesnosti, nema sretnih preokreta, nema doista ničeg osim smrti, koja će doći po njih tek onda kad ih čekanje – u kojem će jedina razonoda biti svakodnevna šetnja do Miroševca – već pretvori u mumije.

Danas u Hrvatskoj ima na tisuće ljudi koji tako gledaju niz cestu. Njihove poruke u partama, upućene u onaj prazni prostor što ga očaj najednom iskopa svud naokolo, nastaju u naporu u kojem se taj osjećaj beznadne tuge nastoji kondenzirati, sabrati u jednoj formuli u kojoj će postati vidljiv i u kojoj će ga svatko moći prepoznati. Pučke prerade Cesarića i Matoša, Ujevića i Jesenjina, ponekad sasvim groteskne, htjele bi poručiti: moj je bol daleko teži nego što to ikakvi pjesnici mogu naslutiti. „Ne ostavljajte nas same s tim bolom“ – dovikuju parte u ime neutješnih – „on izgleda tako velik i neizlječiv da će prije uvenuti plastični vijenci kojima smo pokrili grobni mramor, nego će nama sinuti barem jedan tračak radosti“.

Trajekt je uskovitlao crni talog s dna gruške luke i tako smo, u vrtlogu lučkog mulja, trave i komadića stiropora, nakon nekoliko puta odgađanog povratka konačno krenuli prema Rijeci. Sa Srđa, vjerujem, izgledamo impresivno: moćna Domagojeva obalna straža, koja bdije nad linijom svježe oslobođenih plaža i otoka. Iz malo manje udaljenosti vidiš, međutim, mobilizirane prigorske kumeke, koji šnapsaju na palubi. Moja kabina na toj hrđavoj šajki bio je jedan kamion-hladnjača uparkiran na najdoljnjoj etaži, frižider – doduše isključen – veličine studentske sobe, u kojem smo si ja i Grga, vozač kojeg smo jesenas dobili od Tigrova, složili prostrani i udobni ležaj po mjeri još uvijek svježe travanjske noći.

Ali, ja ne planiram ovo putovanje provesti u hladnjači – kad sam već dobio priliku da se mukte provozam ovim putem kojim se metaforički zašniravaju sva tri elementa domovinskog pejsaža – more, nebo i kopno – i koji, gledano čisto turistički, zasigurno predstavlja jednu od najljepših morskih magistrala uopće, onda mi je važno da tu priliku iskoristim koncentrirano i da mi ništa ne ometa užitak što ga pruža spora mijena krajolika.

Noć nas je, međutim, sustigla već kod Mljeta. Možda noć nije najprecizniji izraz za ovu astronomsku pojavu koja se zadnjih pola godine svakodnevno obara na Dalmaciju; mrak bi bio mnogo bolja riječ. Ta Dalmacija, koja je javnu gradsku električnu rasvjetu – što sad zvuči kao više nego kuriozan podatak – imala prije Beča, danas noći uz svijeće, svjetionike i zvijezde, gotovo kao u Dioklecijanovo doba. Preko Masleničke akcije, koja nam je prvih dana donijela toliko oduševljenja, hitro su nabacane razne mreže u koje se zapetljalo i zaglavilo sve ono što samom akcijom nije dovršeno, i ne pretjerujem ako kažem da se ovih dana može osjetiti, gotovo fizički, kolika se količina frustracije skriva u tom mraku. Četnici dakako koriste gužvu pa je tako i naše krstarenje – ma koliko mu se ja intimno veselio – uslijedilo nakon jedne u osnovi ponižavajuće službene konstatacije o „narušenom sigurnosnom stanju na širem zadarskom području“. Ukratko, nakon Maslenice i Magistrala je postala nesigurna; još jedna ovako briljantno dovršena akcija i kući ćemo preko Barija.

Silazim s palube kroz salon, u kojem pivo teče u slapovima. Supijani Rambo demonstrira pred šankerom i nekolicinom impresioniranih domobrana kako će svojim srbosjekom, oštrom mačetom dugom preko pola metra, otvoriti i pojesti konzervu paštete. Odlazim u strahu da će za koji čas i paštete i krvi biti po cijelom salonu, pa se spuštam u potpalublje, u koje je uguran naš vozni park, i pružam se pokraj Grge u hladnjači.

Grga priča anegdote iz prvih ratnih mjeseci. On i buraz krenuli su u rat iz Trnja, gdje žive sa starom u nekoj straćari oko koje svakodnevno niču novogradnje i ako Bog da, za to bi se zemljište jednog dana moglo dobit lijepe novce. U međuvremenu obišli su Baniju, Slavoniju, a do Dubrovnika stigli su pod Gavranovom komandom. Ne misli se skidati, nekakvih posebnih planova nema, a od svih pitanja koja se u ratu nadvijaju nad vojnikovu moralnu supstanciju, njega muči samo jedno: zbog čega čovjeku, čim krepa, navale muhe na usta. Brat mu sad leži u Dubrovniku s gelerom u guzici, ništa strašno, ali stara će se uspaničiti kad vidi da dolazi sam. U hladnjaču je natovario gomilu madraca pa ležimo kao kraljevne i ne čujemo tutnjavu brodskih motora, ali on se usprkos tome tuži da ne može spavati i da sasvim sigurno neće sklopiti oka cijele noći. Molim ga da me probudi čim počne svitati jer ja ne bih ovu turu htio propustiti ni za sekundu. Zakasnim li na svitanje – objašnjavam mu – bit će kao da sam zakasnio na početak filma. „Kakvog filma?“ sumnjičavo me pita, ali obećava da će me probuditi čim primijeti da se dani.

I probudio me u samo praskozorje. Penjem se na palubu, po kojoj leže vojnici zavaljeni u vreće za spavanje i kotrljaju se prazne pivske limenke i pogledam oko sebe taj svijet boje razvodnjene tinte: iznad nas još je nešto malo vedroga noćnog neba, na kojem blijedi drevna karta sviju moreplovaca, a naš trajekt plovi između dva otoka, od kojih onaj desni, bliži, baš u ovom času u kojem se duh Hamletovog oca žuri na spavanje, izbacuje jednu elsinorsku konturu na uzvisini, gotovo okomito iznad mora. Taj otok, i tvrđava na uzvisini…? Slika se najednom zavrti oko te osi i sve se vrati šest-sedam godina unatrag: ljeto je i K., moj mali rođak, žgoljav i hitar poput zeca, vijuga neobilježenim putem između niskih suhozida; „nećeš me uvatit“ viče dok njegova tamna leđa odmiču kroz makiju. Potom se zajedno penjemo gore do fortice, po kojoj vrući vjetar tako brije da se ne usuđujemo podići, nego pužemo do samog ruba tvrđave i gledamo na drugu stranu. Pučina nas zabljesne popodnevnim odsjajem, usred kojeg leži Iž, taman poput crkotine, pa iza njega Dugi otok, a tamo dalje otvorena, zamagljena, sjajna pučina prema Italiji…

Da, to je Sveti Mihovil, na koji smo nekad hodočastili K. i ja. Matić me u polusnu pita gdje smo i kad mu kažem da smo između Ugljana i Iža, iz nekoga bunovnog razloga neće da vjeruje, sve dok ga vrag ne otjera gore do kapetana, koji mu na karti pokazuje da sam u pravu. „Svaka čast“ govori Matić i nastavlja sa spavanjem. Odlazim prema pramcu, ispod kojeg gotovo nečujno nestaju milje i milje našeg puta; stara Jadrolinijina pegla klizi preko modre satenske plahte.

U jednom od svojih više i ne tako dječačkih snova planirao sam otploviti brodom. Cilj mi zapravo i nije bio određen, najvažnije je bilo napustiti polazište – otploviti, otisnuti se zbog onoga o čemu govori stih Fernanda Pessoe: „Svaki put kad se brod vrati, nešto se promijenilo u luci“. Sanjao sam o tome kako se pri mom povratku iz dalekih južnih mora u dalekoj izmaglici pojavljuju neboderi s Kozale i kako vlak koji će me odvesti do Zagreba, već čeka na stanici. Za mene koji ne podnosim putovanja, čitav njihov smisao sabran je tek u slici povratka, koja nekako raspetljava onaj složeni simultanitet puta i vremena i možda bih trebao reći da su moje moreplovačke maštarije bile tek želja da jednom iz Zagreba otplovim upravo u Zagreb. Ali život, naravno, tjera svoje i tako se moja oda marittima morala zadovoljiti sezonskim trajektnim linijama, pa sada dok prolazimo Srednjim vratima, mogu u intimnoj inventuri svojih mladenačkih fantazija reproducirati taj izmaštani povratak: evo se vraćam iz nekoga dalekog svijeta, sam i hrapav, s jednom vrećom na leđima…

U izmaglici se već razabiru riječki neboderi i pred zovom povratka čitava se brigada polako stišće prema pramcu. Za koji ćemo čas privezati tu luku uz bok našeg broda i zato vam je najbolje da se sklonite: stižu Domagojevi vuci, oni koji su devet puta opasali svijet, ostavili lom po svim kontinentima i svim lučkim kažinima, posisali tajfune i monsunske kiše direktno iz oblaka, uhvatili Moby Dicka za rep i tresnuli njime o palubu ovog transatlantika.

Stižemo dakle mi, dječaci s prevelikim puškama, koji se prave važni pred svojom izubijanom Majkom Domovinom.

Ministar Juras u intervjuu tvrdi da on nije Dalmatinac, nego južni Hrvat, a Dalmatinac da je pas. Na pitanje, što je onda dalmatiner, ministar odgovara da riječi na -er nisu hrvatske riječi.

Što je, dakle, dalmatiner?
Čovjek možda? Ili ker?
Il je neka treća zvijer,
Iz Jurasova parka?

Naša nova elita, u svojoj sklonosti da objašnjava kako stvari zapravo stoje (stara tema s kojom brđani dolaze u grad), donijela je našoj politici nešto onog mentaliteta koji vlada u predziđu hrvatstva tvrdeći da bez takve impregnacije nema uspješnog dijaloga sa susjedima, pogotovo ne s onima koji još nisu sigurni jesu li nam prijatelji ili ne.

U trenutku kad je naš dio rata već prigušen, odnosno kad se vratio na medijsko poprište, ti su kombinatori smislili mizanscenu za svoj bosanski posao: u prvi ćemo plan staviti obogaljene, prognane, pobijene i dok se publika bude zabavljala tom dramatičnom ikonografijom, mi ćemo u pozadini opljačkati oružje i humanitarnu pomoć namijenjenu muslimanima. Ali, kad bi taj prekupac imao malo više iskustva s aparatima na struju, onda bi shvatio da su televizijske kamere oružje te da to znači da su uperene i u nas. CNN u popodnevnim vijestima pokazuje ulazak engleskih vojnika iz sastava UN-a u razrušeno i spaljeno selo Ahmići kod Viteza i tumači kako su ga razorile snage HVO-a. U jednoj kući pronalaze spaljenu čitavu obitelj i dok se engleski oficir u fino kontroliranoj enfazi – kakvu običnu vezujemo baš uz britanski teatarski kod – gnuša nad toplim zgarištem, njegovi vojnici na seoskom putu zaustavljaju jedno vozilo HVO-a. U sljedećem kadru, prenesen jednom montažnom elipsom, oficir stoji pred tim autom i sad već sasvim lišen obveze da suspreže svoj moral sense – urla na vozača. „Ti idiote… ti svinjo, pa zašto ste to učinili?“. On je časnik vojske Ujedinjenih naroda, if you understand that, i njemu je već dosta, I’m sick of it, i HVO-a i njihovih svinjarija, you swine. Našijenac pak, unatoč svoj toj slini koja se obara na njega, uopće ne obraća pažnju na oficira, nego je za čitavo vrijeme svoga neslavnog boravka u kadru koncentriran na samo jedan, i to neuspješan posao – da rukom zakloni lice pred kamerom. Tko se nije skrio, magarac je bio.

Hrvatska televizija problem rješava tako što u popularnoj večernjoj emisiji vrti samo sliku srušenog minareta i spaljene muslimanske obitelji, a insert se uzgredno komentira kao „novo srpsko zlodjelo“. Bila bi to rutinska ratna laž da pripadamo nekom racionalnijem svijetu; vojnik ili političar svjesno će slagati novinaru, novinar će tu laž svjesno proslijediti javnosti, ali osobitost je našega balkanskog svijeta da će – kad ugledaju tu svoju laž na televiziji ili u novinama – obojica, i vojnik i novinar, povjerovati u nju. To bi se moglo nazvati pranjem vijesti i mislim da je upravo na tom paradoksu beogradski sotona utemeljio dobar dio svog carstva.

Bosanski i herceg-bosanski poduzetnici, dakako, nisu zaokupljeni moralnom stranom ovog problema jer se on kod njih rješava kao kod onoga jednostavnog moralista što ga Henryk Sienkiewicz smješta usred pustinje i prašume: „ Što je dobro, a što zlo? Zlo je kad meni netko ukrade kravu, a dobro je kad ja nekom ukradem kravu“. Kad kažem da je vojna koalicija između nas i muslimana (a i muslimana i muslimana) nemoguća iz civilizacijskih razloga, onda imam na umu da najveći stupanj dogovora što su ga te uljudbe u stanju postići, predstavlja godišnji stočni sajam u Prozoru; i još bih dodao da i to malo jest dobro jer sajam kao takav podsjeća da za čist moralni račun krave ipak ne treba krasti.