Direktna akcija | Voltairine de Cleyre

DIREKTNA AKCIJA

 

Sa stajališta osobe koja sebe smatra sposobnom razlučiti to da treba slijediti nepokolebljivu rutu prema ljudskom napretku, ako je to uopće napredak, sa stajališta osobe koja se, imajući takvu rutu na svojem umnome zemljovidu, potrudila istaknuti je drugima; ne bi li je vidjeli onako kako je ona vidi; osobe koja je time izabrala ono što joj se činilo jasnim i jednostavnim načinom da izrazi svoje misli drugima – takvoj se osobi čini vrijednim žaljenja i duhovnom zbrkom to da je fraza “direktna akcija” iznenada poprimila u općemu mnijenju ograničeno značenje, nipošto značenje koje same riječi podrazumijevaju, i koje im ta osoba ili njezini istomišljenici nikad nisu pripisali.

A opet, to je jedno od općih poigravanja kojih se Napredak igra s onima koji sebe smatraju kadrima postaviti mu granice. Uvijek iznova imena, fraze, mota, krilatice izvrću naopačke, naglavačke, natraške, i postrance, pojave koje su izvan vlasti onih koji rabe te izraze u ispravnom značenju; i nadalje, oni koji se uporno drže svojega stajališta, i koji su ustrajavali na tome da ih se čuje, na kraju su otkrili da je razdoblje nerazumijevanja i predrasude bilo tek preludij širem ispitivanju i razumijevanju.

Tako i ja radije smatram da će to biti i slučaj sa sadašnjim pogrešnim poimanjem termina direktna akcija, koji je svojim pogrešnim razumijevanjem, ili pak namjernim pogrešnim razmijevanjem, određenih novinara u Los Angelesu, u doba kad su McNamare priznali da su krivi, iznenada poprimio u popularnome umu tumačenje u smislu “nasilnih napada na život i vlasništvo”. To je bilo ili vrlo neuko ili vrlo neiskreno od novinara; ali imalo je i učinak da se mnogo ljudi zainteresiralo doznati sve o direktnoj akciji.

Zapravo, ti koji je tako požudno i tako neumjereno preziru, nakon istrage otkrit će da su i sami u mnogo slučajeva prakticirali direktnu akciju, i da će to čak i ponoviti.

Svaka je osoba koja je ikad pomislila da ima pravo zagovarati je, pa je to hrabro čak i učinila, sama ili zajedno s drugima koji dijele njezina uvjerenja, pobornik direktne akcije. Prisjećam se da je prije nekih trideset godina Vojska spasa energično prakticirala direktnu akciju u održanju slobode svojih članova da govore, okupljaju se i mole. Uvijek su ih iznova hapsili, osuđivali, zatvarali; ali oni bi nastavljali pjevati, moliti se i marširati, dok napokon nisu prisilili svoje progonitelje da ih puste na miru. Industrijski radnici danas vode istu borbu, i prisilili su, u mnogim slučajevima, dužnosnike da ih ostave na miru istom direktnom taktikom.

Svaka osoba koja je ikad imala plan nešto poduzeti, bilo što, pa je to i poduzela, ili osoba koja je iznijela svoj plan drugima, i pridobila ih za suradnju, a da se nije obratila izvanjskim vlastima s molbom da to učine umjesto njih, zapravo je provela čin direktne akcije. Svi kooperativni eksperimenti u biti su direktna akcija.

Svaka je osoba koja je ikad u svojem životu morala izgladiti kakvu nesuglasicu, i izravno se obratila drugim involviranim osobama da je izglade, bilo miroljubivim planom ili na neki sličan način, zapravo izvela čin direktne akcije. Primjeri takvoga djelovanja su štrajkovi i bojkoti; mnogi će se prisjetiti akcije njuorkških domaćica koje su bojkotirale mesare i time snizile cijenu mesa; trenutačno se čini da se nazire bojkot uporabe maslaca, kao direktni odgovor onima koji određuju cijene maslaca.

Te se akcije općenito ne pripisuju nečijem prevelikom premišljanju o pojedinim prednostima direktnosti ili indirektnosti, nego su to spontani oštri odgovori onih koji se osjećaju potlačeni danom situacijom. Drugim riječima, svi ljudi, većinu vremena, vjeruju u načelo direktne akcije, i njezini su praktičari. A opet, većinom su ljudi istodobno provodioci indirektne ili političke akcije. I oni su oboje istodobno, a da baš i ne analiziraju svoje čine. Tek se ograničen broj osoba uzdržava od političke akcije baš u svim okolnostima; ali nema nikoga, baš nikoga, tko bi bio tako “nevjerojatan” pa se sasvim uzdržao od direktne akcije.

Većina mislećih ljudi doista su oportunisti, skloni, neki od njih, više direktnosti, neki pak indirektnosti, na općoj razini, ali spremni upotrijebiti oba načina kad to prilike zahtijevaju. To jest, ima onih koji smatraju da je tajno glasanje kojim upravljači dolaze na vlast suštinski pogrešno i glupo; ali koji, ipak, pod pritiskom posebnih prilika, mogu to smatrati najmudrijom stvari koju treba učiniti, izabrati nekoga pojedinca na određenu dužnost u određeno vrijeme. Ili ima onih koji vjeruju u to da je, općenito, najmudriji način da ljudi dobiju ono što žele upravo indirektna metoda glasanja kojom će dovesti na vlast osobu koja će ono što oni žele učiniti zakonitim putem; ali koji će, istodobno, povremeno, u iznimnim okolnostima, savjetovati štrajk; a štrajk je, kao što sam rekla, direktna akcija. Ili bi mogli učiniti poput agitatora Socijalističke stranke, koji danas uglavnom iznose optužbe protiv direktne akcije, ono što su oni ljetos učinili, kad je policija priječila njihova okupljanja. Oni su se silom probijali na okupljališta, spremni govoriti u svakom slučaju; i natjerali su policiju da se povuče. I premda nije baš bilo logično, što se njih tiče, tako se suprotstaviti zakonskim izvršiocima većinske volje, bio je to čisti, uspješan čin direktne akcije.

Oni koji su, sukladno biti svojih uvjerenja, odani jedino Direktnoj akciji su – tko? Dakle, oni koji ne pružaju otpor; upravo oni koji uopće ne vjeruju u nasilje! No, nemojte sad pogriješiti pa zaključiti da sam rekla da direktna akcija znači nepružanje otpora; nipošto. Direktna akcija može biti krajnje nasilan čin, ili može biti mirna kao vode potoka Siloe što polako teče. Ja zapravo kažem da oni pravi pristalice nenasilnoga otpora mogu vjerovati samo u direktnu akciju, nikad u političku akciju. Jer je osnova svake političke akcije prisila; čak i kad Država čini dobre stvari, ona na kraju počiva na kundaku, puški ili zatvoru, da bi ih imala moći provesti.

Svaki je školarac danas u Sjedinjenim Državama upoznao, učenjem školske povijesti, direktnu akciju nenasilne vrste. Slučaj kojega se svi odmah prisjete, slučaj je prvih kvekera koji su došli u Massachusetts. Puritanci su osudili kvekere “da su uznemirili svijet propovijedajući mu mir”. Odbijali su platiti crkvene poreze; nositi oružje; pokoriti se podanički bilo kojoj vladi. (I time su bili akteri direktne akcije; ono što bismo mogli nazvati negirajućim akterima direktne akcije.) I tako su puritanci, budući da su bili pristaše političke akcije, donosili zakone koji su kvekere trebali isključiti, protjerati ih, globiti ih, utamničiti, sakatiti ih i, na kraju, objesiti. A kvekeri su dolazili i dalje (što je pozitivna direktna akcija); i povijest bilježi da su nakon vješanja četvorice kvekera i vuče Margaret Brewster za konjski rep ulicama Bostona, “puritanci odustali od ušutkivanja novih misionara”; “pobijedili su kvekerska ustrajnost i kvekerski nenasilni otpor”.

Drugi je primjer direktne akcije u ranoj kolonijalnoj povijesti, ali ovaj put nipošto miroljubive vrste, afera poznata kao Baconova pobuna. Svi naši povjesničari posve sigurno brane akciju pobunjenika u tom slučaju, jer imali su pravo. A opet, to je primjer nasilne direktne akcije protiv zakonski konstituirane vlasti. Zbog onih koji su zaboravili pojedinosti, ukratko ću ih podsjetiti da su virdžinijski plantažeri bili u strahu od općega napada Indijanaca; i to s razlogom. Budući da su bili pristaše političke akcije, zamolili su, ili je Bacon zamolio kao njihov vođa, da mu guverner povjeri da okupi dobrovoljce za vlastitu obranu. Guverner se pobojao da bi mu takva skupina naoružanih muškaraca mogla biti prijetnja; također s razlogom. Pa je to odbio. I na to su se plantažeri utekli direktnoj akciji. Bez ovlasti su podigli dobrovoljce na noge i uspješno odbili Indijance. Guverner je Bacona proglasio izdajnikom; ali ljudi su stali iza njega, i guverner se plašio nastaviti proces protiv njega. Na kraju je stvar otišla tako daleko da su pobunjenici spalili Jamestown; i da nije bilo prijevremene Baconove smrti, još bi se mnogo više toga vjerojatno dogodilo. Naravno, odgovor je bio zastrašujući, kao što obično jest kad pobuna jenja, ili je ugušena. No, čak i tijekom toga kratkoga razdoblja uspjeha, ispravila je mnoge nepravde. Posve sam sigurna da su zagovornici političke akcije po svaku cijenu iz toga doba, nakon što su reakcionari opet došli na vlast, rekli: “Pogledajte samo u kakvu nas je nevolju dovela direktna akcija! Pogledajte, napredak kolonije unazađen je za dvadeset pet godina”; zaboravivši na to da bi kolonistima, da se nisu utekli direktnoj akciji, Indijanci skinuli skalpove godinu dana prije, no umjesto toga nekoliko je njih guverner objesio godinu dana poslije.

U doba agitacije i uzbuđenosti što prethodi revoluciji, ima raznih vrsta i sojeva direktne akcije, od onih najmiroljubivijih do onih najnasilnijih; i vjerujem u to da gotovo svi koji uče povijest Sjedinjenih Država nalaze prikaz tih činova najzanimljivijim dijelom povijesti, dijelom koji im najlakše ostaje u pamćenju.

Među mirotvorne poteze pripadaju sporazumi o neuvoženju, savezi za nošenje odjeće od domaćega sukna i “odbori za korespondenciju”.[1] Kako je neizbježno raslo neprijateljstvo, razvila se nasilna direktna akcija; to jest, u slučaju uništavanja biljega, ili akcije u vezi s brodovima koji prevoze čaj, bilo da im nisu dopuštali da iskrcaju čaj ili da su ga pohranili u vlažno skladište, ili ga razbacali u luci, kao u Bostonu, ili pak prisiljavajući vlasnika broda za prijevoz čaja da zapali vlastiti brod, kao u Annapolisu. Sve su to akcije koje naši najobičniji udžbenici bilježe, ne osuđujući ih, ali i ne braneći ih, premda su to sve slučajevi direktne akcije protiv legalno konstituirane vlasti i vlasničkih prava. To što na njih usmjeravam pažnju, i na ostale slične primjere, činim da bih dokazala nepromišljenim ponavljačima tih riječi da sedirektna akcija uvijek rabila i dobila je povijesnu privolu upravo onih ljudi koji je danas strogo osuđuju.

Za Georgea Washingtona kažu da je bio vođa saveza virdžinijskih plantažera koji su se protivili uvozu: danas bi mu “zabranili”, vjerojatno, sudski, da osnuje takav savez; a, ako bi ustrajao na tome, bio bi osuđen zbog nepoštivanja suda.

Kad se velika svađa između Sjevera i Juga silno zakuhala, opet je direktna akcija prethodila političkoj akciji i ubrzala je. I mogla bih ovdje zamijetiti da politička akcija nikad nije poduzeta, da se o njoj čak nije niti razmišljalo, sve dok dremljive umove nisu probudili direktni činovi prosvjeda protiv postojećih uvjeta.

Povijest pokreta protiv ropstva i Građanski rat jedno su od najvećih proturječja, premda je povijest lanac proturječja. Politički govoreći, države koje su podupirale ropstvo zastupale su zapravo veću političku slobodu, autonomiju svake pojedine Države od upletanja Sjedinjenih Država; politički govoreći, države koje nisu podržavale ropstvo zastupale su čvrstu centraliziranu vladu, koja bi se, kako su secesionisti govorili, i to točno, progresivno razvila u sve više tiranske oblike. Od završetka Građanskoga rata naovamo, federalna vlast kontinuirano je prisvajala ono što je prije pripadalo skrbi svake pojedine države. Ljude koji moraju raditi da bi preživjeli, u svakodnevnim borbama, kontinuirano bacaju u sukob s centraliziranom vlašću, protiv koje su se bunili upravo robovlasnici (sa slobodom na ustima ali tiranijom u srcu). Etički govoreći, upravo su države koje nisu podržavale ropstvo, u općem smislu, zastupale veću ljudsku slobodu, dok su secesionisti zastupali rasno ropstvo. Naravno, samo u općem smislu; to jest, većina je sjevernjaka, budući da nije bila naviknuta na aktualnu prisutnost crnačkoga ropstva među sobom, ropstvo vjerojatno smatrala pogreškom; ipak, nisu bili posebno zagrijani da ga ukinu. Samo su abolicionisti, a njih je bilo razmjerno malo, bili izvorno etični, njima je sâmo ropstvo – ne secesija ili unija – bilo glavno pitanje. Zapravo, to im je pitanje bilo tako važno, da ih je znatan broj bio za raspuštanje unije, tvrdeći da je Sjever preuzeo inicijativu u raspuštanju unije, ne bi li sjevernjaci skinuli sa sebe sramotu zbog držanja crnaca u lancima.

Naravno, bilo je raznih ljudi svakojake ćudi među onima koji su zastupali aboliciju ropstva. Bilo je kvekera poput Whittiera (dapače, kvekeri koji su bili za mir po svaku cijenu borili su se za aboliciju čak u prvim kolonijalnim danima); bilo je umjerenih zagovornika političke akcije, koji su bili za to da robovi otkupe svoju slobodu, kao najjeftiniji način; ali bilo je i krajnje nasilnih ljudi, koji su vjerovali u nasilje i počinjali razne nasilne čine.

A što su činili političari, stalo bi u dugačak popis “kako nešto ne učiniti”, popis trideset godina kompromisa, i cjenkanja, i pokušaja da se očuva stanje kakvo jest, sitnih ustupaka objema stranama kad bi nove okolnosti zahtijevale da se nešto poduzme, ili bi se pretvarali da su nešto poduzeli. Ali “sa nebeskih staza vojevahu, vojevahu zvijezde prot’ Siseri”;[2] sustav se raspadao iznutra, a pobornici direktne akcije su izvana, također, neumoljivo širili raspukline.

Među različitim izrazima direktne pobune bila je i organizacija “podzemne željeznice”.[3] Većina je ljudi koja joj je pripadala vjerovala u obje vrste akcije; ali koliko god da su teoretski potpisivali pravo većine da donosi i provodi zakone, nisu u to vjerovali. Moj je djed bio član “podzemlja”; mnogim je robovima bjeguncima pomogao na njihovu putu u Kanadu. Bio je on vrlo strpljiv, voljan slušati zakon, u većini stvari, premda sam često smatrala da je vjerojatno štovao zakon jer nije s njim imao previše posla; budući da je uvijek živio pionirskim životom, zakon je općenito bio vrlo daleko od njega, a direktna akcija imperativ. U svakom slučaju, ma kako bio voljan slušati zakon, nije imao nimalo poštovanja za zakone o robovima; i svjesno je kršio svaki takav zakon kad bi mu se ispriječio na putu.

Bilo je vremena kad je u djelovanju “podzemlja”, nasilje bilo potrebno, i rabljeno je. Sjećam se jedne stare prijateljica koja mi je rekla da su ona i njezina majka cijelu noć držale stražu na vratima, dok je rob za kojim je vođena potjera bio skriven u podrumu; iako su bile kvekerskoga porijekla, i s njima simpatizirale, sačmarica je bila na stolu. Nasreću, te je noći nisu morale upotrijebiti.

Kad je izglasan zakon o robovima bjeguncima, uz pomoć zagovornika političke akcije na Sjeveru koji su htjeli ponuditi nove ustupke robovlasnicima, pobornici direktne akcije krenuli su oslobađati bjegunce koji su bili ponovo zarobljeni. Organizirano je “Shadrachovo oslobođenje” [4] i “Jerryjevo oslobođenje”,[5] a potonje oslobodioce vodio je slavni Gerrit Smith;[6] a bilo je i mnogo drugih uspješnih i neuspješnih pokušaja. No, političari su i dalje prtljali i pokušavali izgladiti stvari, abolicioniste su denuncirali i omalovažavali pomirljivci koji su bili ultra poslušni zakonu, baš kao što W. D. Haywooda[7] i Franka Bohna[8] denuncira upravo njihova stranka.

Neki dan sam čitala priopćenje tajnika lujizvilske mjesne Socijalističke stranke u čikaškome Daily Socialistu državnome tajniku, u kojemu se traži da se osigura neki pouzdan i priseban govornik kao zamjena za Bohna, koji je bio oglašen da će ondje govoriti. Objašnjavajući zašto to traže, gospodin Dobbs, navodi sljedeći citat iz Bohnova predavanja: “Da su McNamare[9] bili uspješni u obrani interesa radničke klase, bili bi u pravu, baš kao što bi i John Brown bio u pravu da je bio uspješan u oslobađanju robova. Neznanje je jedini zločin Johna Browna, a neznanje je jedini zločin i braće McNamara.”

To gospodin Dobbs ovako komentira: “Kategorički osporavamo ta stajališta. Pokušaj da se povuče paralela između otvorenoga – premda možda pogrešnoga – revolta Johna Browna s jedne strane, i tajnih i smrtonosnih metoda braće McNamara s druge, nije samo indikativno za površan način razmišljanja, nego iznimno štetno po logičke zaključke koji bi se mogli izvući iz takvih izjava.”

Očito gospodin Dobbs premalo poznaje život i djelo Johna Browna. John Brown je bio čovjek nasilja; prezreo bi svaki pokušaj da ga se prikaže bilo kako drugačije. A kad jednom osoba povjeruje u nasilje, samo je pitanje najučinkovitijeg načina kako ga primijeniti, što može biti određeno tek poznavanjem stanja i sredstava koja su joj na raspolaganju. John Brown nije nimalo prezao od konspirativnih metoda. Oni koji su pročitali autobiografiju Fredericka Douglassa[10] i Sjećanja Lucy Colman,[11] prisjetit će se da je jedan od planova Johna Browna bio organizirati lanac naoružanih tabora u planinama Zapadne Virdžinije, Sjeverne Karoline i Tennesseeja, poslati emisare među robove potičući ih da pobjegnu u te tabore i ondje dogovore mjere, koje im stanje i uvjeti omogućuju, za daljnje poticanje pobune među crncima. Taj plan je propao samo zahvaljujući slabosti želje za slobodom među samim robovima, više od bilo čega drugoga.

Kasnije, kad su političari u svojoj beskrajnoj neiskrenosti smislili nov prijedlog kako-nešto-ne-učiniti, poznat kao Zakon Kansas-Nebraske, koji je ostavio naseljenicima da riješe pitanje robstva, pobornici direktne akcije s obiju strana poslali su fiktivne naseljenike na taj teritorij, koji su nastojali izići kao pobjednici. Pobornici ropstva, koji su se prvi onamo probili, donijeli su ustav koji je priznavao ropstvo, te zakonsku kaznu smrću za one koji pokušaju pomoći robovima da pobjegnu; ali Slobodnozemljaši,[12] koji su došli malko kasnije, jer su došli iz udaljenijih država, donijeli su drugi ustav i odbili priznati zakone druge strane. I John Brown je bio ondje, umiješavši u sve nasilje, konspirativno ili otvoreno; bio je “konjokradica i ubojica”, u očima pristojnih, miroljubivih, zagovornika političke akcije. I nema sumnje u to da je krao konje, ne obavješćujući unaprijed o svojoj namjeri da ih ukrade, i da je ubijao pristalice ropstva. Napao bi i izvukao se mnogo puta prije svojega konačnoga pokušaja u Harper’s Ferryju.[13] To što nije upotrijebio dinamit, ishod je toga što se dinamit još nije bio pojavio kao upotrebljivo oružje. Izveo je mnogo više smišljenih nasrtaja na život od dvojice braće koju tajnik Dobbs proklinje zbog njihovih “smrtonosnih metoda”. A opet, povijest nije promašila u tome kako razumjeti Johna Browna. Čovječanstvo zna da je, unatoč tome što je bio nasilan čovjek, okrvavljenih ruku, kriv za izdaju i obješen zbog toga, njegova duša ipak bila velika, snažna, nesebična duša, nesposobna podnijeti zastrašujući zločin koji se odnosio prema četiri milijuna ljudi kao da se radi o glupim životinjama, duša koja je smatrala da je povesti rat protiv takvoga ponašanja sveta, od Boga dana dužnost (jer John Brown je bio vrlo religiozan muškarac – prezbiterijanac).

Upravo direktnim akcijama i zbog direktnih akcija preteča društvene promjene, bilo miroljubivih bilo ratobornih, Ljudska Savjest, savjest mase, potiče se na potrebu za promjenom. Bilo bi vrlo glupo reći da politička akcija ne polučuje nikakav dobar rezultat; ponekad se tom metodom postignu i dobre stvari. Ali ne prije nego što pojedinačna pobuna, za kojom slijedi masovna pobuna, na to ne natjera. Direktna akcija uvijek je bukač, začetnik, uz njezinu pomoć velik broj ravnodušnih postaje svjestan da opresija postaje nepodnošljiva.

Opresija je prisutna u našoj zemlji danas – i ne samo u ovoj zemlji, nego diljem svih dijelova svijeta koji uživaju u vrlo pomiješanim blagoslovima Civilizacije. I baš kao u slučaju roba kao privatnoga vlasništva, taj je oblik ropstva prouzročio direktnu akciju i političku akciju. Određeni postotak naše populacije (vjerojatno mnogo manji postotak nego što političari imaju naviku objavljivati na masovnim skupovima) proizvodi materijalna dobra od kojih mi ostali živimo; baš kao što je četiri milijuna crnih robova podupiralo cijelu gomilu parazita. To su zemljoradnici i industrijski radnici.

Neprorečenim i neprorecivim djelovanjem institucija koje ni jedno pojedinačno biće od nas nije stvorilo, nego smo ih zatekli kad smo došli ovamo, ti radnici, apsolutno najnužniji dio cijele društvene strukture, bez čijih usluga nitko ne bi ni jesti mogao, ili odjenuti se, ili imati krov nad glavom, upravo oni posljednji dobivaju jesti, posljednji dobivaju odjeću i istodobno posljednji dobivaju krov nad glavom – a da ne govorimo o njihovu udjelu u drugim društvenim povlasticama koje bismo mi ostali trebali osigurati, poput naobrazbe i umjetničkih užitaka.

Ti su radnici, u ovom ili onom obliku, ujedinili svoje snage da vide kako mogu poboljšati svoje stanje; prvotno, direktnom akcijom, drugotno političkom akcijom. Imali smo Majur, Savez farmera, Kooperacijske udruge, Kolonizacijske eksperimente, Vitezove rada, Sindikate i Industrijske radnike svijeta.[14] Sve su te organizacije bile organizirane sa svrhom da na ekonomskom planu iznude od gospodara nešto višu cijenu, nešto bolje uvjete, nešto kraću radnu satnicu; ili s druge strane, da se odupru sniženju cijene, lošijim uvjetima ili dužem radnom danu. Ni jedna od njih nije pokušala kao posljednje rješenje socijalni rat. Nijedna od njih, s izuzetkom Industrijskih radnika, nije priznala da postoji socijalni rat, neizbježan sve dok trenutačni zakonsko-društveni uvjeti traju. Prihvatile su institucije vlasništva u obliku u kojemu su ih zatekli. Tvorili su ih prosječni ljudi, prosječnih želja, i poduhvatile su se poduzeti ono što im se činilo mogućim i vrlo razumnim. Nisu bile odane nekoj određenoj političkoj politici kad su osnivane, ali su se utekle direktnoj akciji na vlastiti poticaj, bilo zbog uvjerenosti u nju bilo zbog zaštite.

Nesumnjivo bilo je, i ima, među svim tim organizacijama, članova koji su se bavili neposrednim zahtjevima; koji su uvidjeli da će kontinuirani razvoj snaga koje su sada na djelu neminovno prouzročiti uvjete kojima se život neće moći pokoravati, i protiv kojih će se, stoga, pobuniti, i to nasilno pobuniti; jer neće imati izbora; jer mora tako učiniti ili pitomo umrijeti; i budući da nije narav života predati se bez borbe, on neće pitomo izdahnuti. Prije dvadeset dvije godine srela sam se s ljudima iz Saveza farmera koji su mi to rekli, Vitezovi rada su to rekli, sindikalisti su to rekli. Težili su višim ciljevima od onih za koje su se borile njihove organizacije; ali morali su prihvatiti svoje drugove onakvima kakvi jesu, i pokušavali su ih potaknuti da se založe za takve ciljeve tako što bi ih natjerali da ih uoče. A uočiti su mogli više cijene, više nadnice, manje opasne i tiranske uvjete, kraći radni dan. Na stupnju razvoja kad su ti pokreti osnovani, zemljoradnici nisu mogli uvidjeti da njihova borba ima ikakve veze s borbom onih koji su uključeni u tvorničku proizvodnju ili transportne službe; niti su mogli ovi posljednji uvidjeti da njihova borba ima ikakve veze s farmerskim pokretima. Zbog toga ih samo nekoliko to i sada vidi. Tek moraju shvatiti da je jedna zajednička borba protiv onih koji su prisvojili zemlju, novac i strojeve.

Nažalost, velika organizacija farmera razmrvila se u glupoj trci za političkom moći. Bila je prilično uspješna u osvajanju vlasti u određenim državama; ali sudovi su proglasili njezine zakone neustavnima i tu se krije grobna jama svih njezinih političkih uspjeha. Njezin je izvorni program bio izgraditi sebi silose i u njima pohraniti proizvode, držeći ih podalje od tržišta sve dok mogu izbjeći prekupce. Također im je program bio organizirati radničke razmjene, izdavati kreditna pisma za proizvode pohranjene za razmjenu. Da su tom programu dodali uzajamnu pomoć, on bi, u određenoj mjeri, barem na neko vrijeme, bio ilustracija toga kako se čovječanstvo može osloboditi parazitstva bankara i posrednika. Naravno, na kraju bi bila zbačena, osim ako ne bi toliko revolucionalizirala ljudski um primjerom da bi ga prisilila da svrgne legalni monopol nad zemljom i novcem; ali barem bi služila u obrazovne svrhe. Ovako, “odvratila je pažnju” i raspala se uglavnom zbog vlastite jalovosti.

Vitezovi rada nisu zapali u razmjernu nevažnost zbog neuspjeha da se poduhvate direktne akcije, niti zato što su šurovali s politikom, a i to u vrlo maloj mjeri, nego uglavnom zato što je to bila vrlo raznorodna masa radnika koji nisu mogli učinkovito udružiti svoje napore.

Sindikati su ojačali kad su Vitezovi rada jenjali, i polako su ali ustrajno nastavili jačati. Istina je da je njihov rast bio kolebljiv; da je bilo zastoja; da su se velike pojedinačne organizacije osnivale i zatim raspadale. Ali u cjelini, sindikati su bili snaga u usponu. A bili su to zato što su, premda siromašni, neučinkoviti, bili sredstvo kojim je određeni dio radnika dobio mogućnost da ujedini svoje snage i cilja izravno na svoje gospodare, i tako dobiju za sebe određeni dio onoga što su željeli – onoga što su im njihovi uvjeti diktirali da moraju pokušati osvojiti. Štrajk je njihovo prirodno oružje, koje su sami skovali. Gazda se u devet od deset slučajeva boji izravnog udarca štrajka. (Naravno, ima slučajeva i kad mu se veseli, ali to je prilično neuobičajeno.) A štrajka se ne boji toliko zato što misli da ga ne može pobijediti, nego jednostavno i jedino zato što nije htio nikakav prekid svojega posla. Obični gazda se ne boji toliko “klasno osviještenoga glasa”; mnogo je radionica u kojima možete govoriti o Socijalizmu ili o bilo kojem drugom političkom programu po vazdan; ali ako počnete govoriti o sindikalizmu, možete odmah očekivati da će vas smjesta otpustiti, ili u najboljem slučaju upozoriti da ušutite. Zašto? Ne zato što je gazda tako mudar pa zna da je politička akcija močvara u kojoj radnik zapinje u blatu, ili zato što razumije da politički Socijalizam ubrzano postaje pokret srednje klase; nipošto. On misli da je Socijalizam loša stvar; ali je prilično daleko! On zna da će, ako pusti sindikat u svoju radionicu, odmah imati probleme. Radnici će mu biti buntovni, morat će se dati u trošak da bi unaprijedio uvjete proizvodnje, morat će zadržati radnike koji mu se ne sviđaju, a u slučaju štrajka mogao bi očekivati da mu oštete strojeve ili zgrade.

Često se kaže, i papagajski ponavlja, da su gazde “klasno svjesni”, da su složni što se tiče svojega klasnoga interesa, i da su voljni podnijeti svaku vrstu osobnoga gubitka prije nego da iznevjere te interese. Ali uopće nije tako. Većina poslovnih ljudi su baš poput većine radnika; mnogo više se brinu zbog svojega individualnoga gubitka ili dobitka, nego zbog dobitka ili gubitka svoje klase. I samo svoj individualni gubitak gazda vidi, kad mu priprijeti sindikat.

Danas svi znaju da štrajk bilo kojih razmjera znači nasilje. Ma kako etički preferirali mir, svi znaju da on neće biti miran. Ako se radi o štrajku telegrafa, to znači rezanje žica i stupova, i da će lažni štrajkolomci ulaziti da bi pokvarili instrumente. Ako je riječ o štrajku u čeličani, to znači da će štrajkolomci biti pretučeni, prozori razbijeni, mjerači pokvareni, te da će uništeni biti skupi valjci zajedno s tonama i tonama materijala. Ako je riječ o štrajku rudara, to znači uništavanje pruga i mostova, te dizanje rudnika u zrak. Ako se pak radi o štrajku tekstilaca, to znači neobjašnjiv požar, pljusak kamenja kroz očito nepristupačan prozor, ili možda ciglu u tvorničarevu glavu. Ako je riječ o štrajku tramvajdžija, to znači trganje pruga ili barikade od gomile smeća i izmeta, prevrnuta kola ili ukradene ograde, to znači razbijene ili spaljene automobile i skrenute skretnice. Ako je riječ o štrajku željezničara, to znači “mrtve” lokomotive, podivljale lokomotive, razbacani teret i zaustavljene vlakove. Ako se radi o štrajku građevinara, to znači dizanje u zrak raznih gradnji. I uvijek, posvuda, u svako doba, borbe štrajkbrehera i štrajkolomaca sa štrajkašima i simpatizerima štrajka, Naroda s Policijom.

Što se gazda tiče, to znači reflektore, električne žice, palisade, ograđeni prostor, detektive i provokatore, nasilno otimanje i deportacije, i svako drugo moguće sredstvo do kojega mogu doći da bi se izravno zaštitili, uz krajnji poziv policiji, vojsci, državnom redarstvu i federalnim snagama.

Svi to znaju; svi se smiju kad sindikalni dužnosnici tvrde da su njihove organizacije miroljubive i da slušaju zakone, jer svi znaju da lažu. Znaju da se nasilje rabi, i potajno i otvoreno; i znaju da se rabi zato što štrajkaši nemaju drugoga načina, ne mogu samo tako odustati od borbe. Niti zavaravaju one koji se dakle priklanjaju nasilju pod pritiskom destruktivnih zločinaca koji čine to što čine zbog urođene prokletosti. Ljudi općenito razmiju da oni to čine grubom logikom situacije koju nisu stvorili, ali koja ih tjera na te napade da bi činili dobro u svojoj borbi da prežive, ili će potonuti u bezdanu siromaštva, koje dopušta Smrti da ih sustigne u ubožnicama, na gradskim ulicama, ili u riječnome glibu. To je strašna alternativa s kojom se radnici suočavaju; i to je ono što tjera najprijaznija ljudska bića – ljude koji će skrenuti s puta da pomognu ranjenome psu, ili donesu kući zalutalo mače i nahrane ga, ili se maknu ustranu da ne zgaze crva – da se utječu nasilju protiv svojih bližnjih. Znaju, jer činjenice su ih tome podučile, da je to jedini način da pobijede, ako uopće mogu pobijediti. I uvijek mi se činilo jednom od najkomičnijih, apsolutno najnevažnijih stvari da osoba može učiniti ili reći, kad joj pristupi u potrazi za utjehom ili pomoći štrajkaš koji se bavi neposrednom situacijom, da ta osoba može odgovoriti, “Dođite na vlast glasanjem!”, kad je do sljedećih izbora još šest mjeseci, godina ili dvije.

Nažalost, ljudi koji najbolje znaju kako se nasilje rabi u sindikalnome ratu, ne mogu istupiti i reći: “Toga dana, na tom mjestu, provedena je ta i ta akcija, a kao rezultat učinjen je taj i taj ustupak, ili je taj i taj gazda kapitulirao.” Kad bi to učinili, ugrozili bi svoju slobodu, i moć da nastave borbu. Zbog toga oni koji su pametni, šute, i smiju se sebi u brk, dok oni maloga znanja blebeću. Događaji, a ne jezici, moraju jasno dati do znanja svoje stajalište.

A posljednjih je tjedana mnogo brbljarija. Govornici i pisci, iskreno uvjereni, mislim, u to da politička akcija, i samo politička akcija, može izvojevati radničku bitku, proglašavaju ono što im je drago nazivati “direktna akcija” (a pod tima zapravo misle na konspirativno nasilje) autorom neprocjenjiva zla. Neki Oscar Ameringer, primjerice, nedavno je rekao na skupu u Chicagu da je bomba na Haymarketu 1886. godine unazadila pokret za osmosatno radno vrijeme za nekih dvadeset pet godina, tvrdeći da bi pokret uspio da nije bilo te bombe. A to je velika pogreška. Nitko ne može točno u godinama ili mjesecima izmjeriti učinak poticaja prema naprijed ili reakcije. Nitko ne može dokazati da je pokret za osmosatno radno vrijeme mogao pobijediti prije dvadeset pet godina. Znamo da je osmosatno radno vrijeme uneseno u zakonike Illinoisa 1871., političkom akcijom, i ostalo mrtvo slovo na papiru. Ne može se dokazati ni da bi bilo izboreno direktnom akcijom radnika; ali može se pokazati da su mnogo moćniji čimbenici onemogućili taj pokret no što je to bila bomba na Haymarketu. S druge strane, ako je reakcionarni utjecaj bombe bio uistinu tako velik, onda bismo naravno mogli očekivati da radni i sindikalni uvjeti budu lošiji u Chicagu nego u gradovima gdje se ništa slično nije dogodilo. Naprotiv, loši kakvi jesu, opći radni uvjeti u Chicagu bolji su nego u većini ostalih većih gradova, a snaga sindikata veća je nego i u jednom drugom američkom gradu osim San Francisca. Dakle, ako već moramo izvući nekakav zaključak o utjecaju bombe, dobro je te podatke imati na umu. Osobno, ne mislim da je utjecaj te bombe na radnički pokret, kao takav, bio tako velik.

Isto će biti i s trenutačnim manhnitanjem u vezi s nasiljem. Ništa se temeljno nije promijenilo. Dvojica su muškaraca zatvorena za ono što su učinila (prije dvadeset četiri godine bivali bi obješeni za ono što nisu učinili); neki će tek još biti zatvoreni. Ali sile života će se nastaviti buniti protiv svojih ekonomskih lanaca. Neće biti prekida u toj pobuni, bez obzira na to za koji stranački program glasali ili ne glasali, sve dok lanci ne budu raskinuti.

A kako će se lance raskinuti?

Politički aktivisti nam kažu da će se to jedino moći djelovanjem radničke stranke na izborima; izglasavajući sebe u posjedstvo izvora života i sredstava; glasanjem kojim će oni koji upravljaju šumama, rudnicima, farmama, vodenim putovima, mlinovima i tvornicama, i koji istodobno upravljaju i vojnom silom u ime obrane, predati svoju vlast narodu.

A u međuvremenu?

U međuvremenu budite mirni, radišni, slušajte zakone, budite strpljivi i skromni (kao što je to savjetovao Madero meksičkim nadničarima nakon što ih je prodao Wall Streetu)! Čak i ako je nekima od vas oduzeto pravo glasa, ne dižite se protiv toga, jer to bi moglo “unazaditi stranku”.

Ja sam već izjavila da se nešto dobra ostvaruje i političkom akcijom – i ne mora to nužno biti akcija radničke klase. Ali silno sam uvjerena u to da je povremeno ostvareno dobro više nego kompenzirano zlom; kao što sam uvjerena u to da su, premda ima povremenih zala koja su rezultat direktne akcije, ona mnogo više nego kompenzirana dobrim.

Gotovo svi zakoni koji su izvorno sastavljeni s namjerom da budu na korist radnicima, ili su se pretvorili u oružje njihovih neprijatelja, ili su postali mrtvo slovo na papiru, osim ako radnici svojim organizacijama nisu izravno pratili provedbu zakona. I tako na kraju, na direktnu se akciju treba osloniti. Kao primjer sramotnoga zakona bacite pogled na zakon protiv financijskoga monopola, koji je trebao donijeti dobro ljudima općenito, a posebice radničkoj klasi. Oko dva tjedna nakon njegova donošenja, na sud je pozvano nekih dvjesto pedeset sindikalnih vođa da odgovaraju za optužbu da su monopolisti, što je bila reakcija ilinojske Centrale na štrajkaše.

Ali zlo vjere u indirektnu akciju daleko je veće nego ijedan takav manje važan ishod. Glavno je zlo da ona uništava inicijativu, guši individualni pobunjenički duh, uči ljude tome da se oslone na nekoga drugoga umjesto na sebe; na kraju, čini organskom anomalnu ideju da će se gustom koncentracijom tromosti sve dok se ne ostvari većina, a zatim osobitom magijom te većine, ta tromost pretvoriti u snagu. To jest da će se ljudi, koji su izgubili naviku da se bore za sebe kao pojedinci, koji su se pokorili svakoj nepravdi čekajući da većina naraste, preobraziti u visoko-eksplozivno ljudstvo pukim procesom gomilanja!

Posve se slažem s tim da izvori života, i sveg prirodnoga bogatstva na zemlji, i oruđe nužno za kooperativnu proizvodnju, moraju svima postati pristupačni. Posve sam nedvojbeno uvjerena u to da se sindikalizam mora širiti i da mora produbljivati svoju svrhu, ili će propasti; i sigurna sam da će ljude logika situacije prisiliti da to postupno uvide. Moraju shvatiti da se radnički problem ne može riješiti tako da se tuče štrajkolomce, sve dok njihova vlastita politika ograničavanja članstva visokim pristupnim članarinama i drugim restrikcijama pogoduje stvaranju štrajkolomaca. Moraju shvatiti da smjer uspona ne ide toliko usporedno s rastom nadnica, nego usporedno s kraćim radnim vremenom, koje će im omogućiti da povećaju članstvo, da prihvate svakoga tko je voljan učlaniti se u sindikat. Moraju shvatiti da, ako žele dobiti bitke, svi udruženi radnici moraju djelovati zajedno, djelovati brzo (ne obraćajući pažnju na gazde), i zadržati svoju slobodu da to mogu činiti u svako doba. I na kraju, moraju shvatiti da čak i tada (kad budu imali savršenu organizaciju), ne mogu postići ništa za stalno osim ako ne budu štrajkali za sve – ne za plaće, ne za neka manja poboljšanja, nego za cijelo prirodno bogatstvo na zemlji. I nastave to do njegove direktne eksproprijacije!

Moraju shvatiti da njihova moć nije u snazi glasanja, nego u sposobnosti da zaustave proizvodnju. Velika je pogreška smatrati da radnici čine većinu glasača. Radnici su danas ovdje sutra tamo, i to mnoge priječi da glasaju; velik postotak njih u ovoj zemlji su stranci bez glasačkoga prava. Najbjelodaniji dokaz da to socijalistički vođe znaju jest u tome da kompromitiraju svoju propagandu u svakom trenutku ne bi li dobili podršku klase privrednika, malih ulagača. Njihove kampanje proklamiraju da su njihove ispitivače uvjerili kupci obveznica s Wall Streeta da bi jednako bili spremni kupiti losanđeleske obveznice od socijalističke kao i od kapitalističke uprave; da je trenutačna uprava u Milwaukeeju blagodat za male ulagače; njihovi oglasi uvjeravaju svoje čitaoce u tom gradu da ne trebamo odlaziti u velike robne kuće da bismo kupovali – radije kupite kod Toga i toga u Milwaukee Avenue, koji će nas zadovoljiti jednako tako kao i “velike privredne” ustanove. Ukratko, poduzimaju svaki očajnički napor da dobiju podršku, i produže život, one srednje klase za koju socijalistička ekonomija kaže da mora biti samljevena do kraja, jer znaju da bez njih ne mogu imati većinu.

Najviše što radnička klasa može postići, čak i ako njezini političari ostanu pošteni, jest stvoriti čvrstu struju u legislativi, koja bi mogla, kombinirajući svoj glas s ovom ili onom stranom, ostvariti određene političke ili ekonomske palijative.

Ali ono što radnička klasa može učiniti, kad jedanput izraste u čvrstu organizaciju, jest pokazati klasi posjednika, iznenadnom obustavom sveg rada, da cijela društvena struktura počiva na njima; da su im posjedstva drugih apsolutno bezvrijedna ako radnici ne rade; da su takve pobune, takvi štrajkovi, inherentni vlasničkome sustavu, i da će se kontinuirano ponavljati sve dok se cijela stvar ne dokine – i kad to pokaže, zapravo, napreduje prema izvlaštenju.

“Ali vojna moć”, kaže politički aktivist, “moramo steći političku moć, ili će vojska krenuti protiv nas!”

Protiv pravog općeg štrajka, vojska ništa ne može. Istina, ako imate na vlasti socijalista Brianda,[15] mogao bi proglasiti radnike “javnim službenicima” i pokušati ih natjerati da rade protiv sebe ! Ali suočen s čvrstim zidom nepokretne radničke mase, čak će se i Briand slomiti.

U međuvremenu, dok ne dođe do toga internacionalnoga buđenja, rat će se nastaviti kao i prije, unatoč svoj histeriji koju će dobronamjerni ljudi, koji ne razumiju život i njegove nužde, vjerojatno iskazivati; unatoč svem drhturenju plašljivih vođa; unatoč svim reakcionarnim osvetama koje će se poduzeti; unatoč svem kapitalu koji političari izvlače iz dane situacije. Nastavit će se dalje jer Život vapi živjeti, a Vlasništvo mu niječe slobodu da živi; i Život se neće pokoriti.

I ne smije se pokoriti.

Nastavit će se sve dok ne dođe dan kad će samooslobođeno Čovječanstvo biti sposobno pojati Swinburneovu Himnu Čovjeku:

Slava nek’ je Čovjeku na nebesima,
Jer Čovjek je gospodar Stvari.

 

 

BILJEŠKE

1 Committees of correspondence, tijela koja su organizirale lokalne vlasti Trinaest kolonija prije američke revolucije u svrhu koordinacije pisane komunikacije s onima izvan kolonija.

2 Suci, 5:20 (ili: S nebesa zvijezde su ratovale, iz svojih putanja one protiv Zizera bojevale).

3 “Underground Railroad”, neformalna mreža tajnih ruta i sigurnih kuća koje su u devetnaestom stoljeću rabili crni robovi u Sjedinjenim Državama da bi prebjegli u slobodne države i u Kanadu uz pomoć abolicionista. Termin se primjenjuje i na abolicioniste koji su pomagali bjeguncima.

4 Radi se o Shadrachu Minkinsu koji je rob prebjegao iz Virdžinije u Boston gdje je radio kao konobar, ali kad je donesen Zakon o odbjeglim robovima, ponovno je uhićen no oslobodili su ga 15.2.1851. članovi bostonske organizacije za borbu protiv ropstva.

5 Riječ je o događaju od 1.10.1851, javnom oslobođenju roba koji je bio uhićen toga dana u Syracusi kad se održavala i konvencija Liberalne stranke protiv ropstva. Riječ je o Williamu Henryju, robu koji je pobjegao iz Missourija, a sebe je zvao “Jerry”. Njegovo uhićenje smatralo se porukom da će lokalno nepopularan Zakon o robovima federalna vlast silom nametnuti, pa su stotine abolicionista nahrupile u gradski zatvor i oslobodile Jerryja.

6 Gerrit Smith (1797–1874) vodeći američki društveni reformator, abolicionist, političar i filantrop, neuspješan kandidat za američkoga predsjednika 1848, 1852. i 1856. godine.

7 William Dudely Haywood (1869–1928), poznat kao Big Bill Haywood, utemeljitelj i vođa Industrijskih radnika svijeta i član izvršnoga odbora Socijalističke američke stranke.

8 Frank Probasco Bohn (1866–1944) političar u američkoj državi Michiganu.

9 Braća James i John McNamara, irsko-američki sindikalisti iz Los Angelesa koji su 1.10.1910. napali urede Los Angeles Timesa bombom koja je prouzrokovala požar u kojemu je izgorio 21 novinski zaposlenik, a stotinu ih je ranjeno.

10 Frederick Augustus Washington Bailey Douglass ( 1818–1895), američki abolicionist, borac za ženska prava, urednik, govornik, državnik, pisac, reformator, sam odbjegli rob. Tog iznimnog važnog dionika američke i afroameričke povijesti zvali su “Mudrac iz Anacostije” ili “Lav iz Anacostije”.

11 Rođena 1818. a umrla 1906, abolicionistkinja i sufražetkinja, liberterka, 1852. prihvatila mjesto učiteljice u segregiranoj “školi za obojene”. Njezina autobiografijaReminiscences.

12 Free Soil Party (1848–1954), manja ali utjecajna politička stranka u doba prije građanskoga rata u Americi, suptrotstavljala se širenju ropstva na zapadne teritorije. Slogan stranke je bio “za slobodnu zemlju, slobodu govora, slobodu rada i slobodne ljude” što je privuklo manje farmere, dužnike, seoske trgovce te radnike na farmama i u mlinovima.

13 Povijesni grad u okrugu Jeffersonu, u Zapadnoj Virdžiniji, najpoznatiji je po napadu Johna Browna na tvornicu oružja 1859. godine i po njegovoj ulozi u američkom građanskom ratu.

14 National Grange, najstarija državna agrikulturna organizacija, u ruralnim područjima bavi se ekonomskim razvojem, obrazovanjem, zakonima, osnovana je odmah nakon građanskoga rata kao građanska udruga koja želi unaprijediti ekonomski i društveni položaj farmerske populacije; Farmers’ Alliance, organizirani agrarni ekonomski pokret među američkim farmerima koji je cvjetao 1880-ih godina; Cooperative Associations, savez pojedinaca, uglavnom radnika, farmera i sitnih poduzetnika osnovan za zajedničko vođenje određenoga proizvodnoga pothvata; Knights of Labor, jedna od najvažnijih američkih radničkih organizacija u devetnaestom stoljeću; Industrial Workers of the World, internacionalni sindikat industrijskih radnika.

15 Aristide Briand (1862–1932), francuski državnik, francuski premijer u nekoliko mandata i dobitnik Nobelove nagrade za mir.