Etika kruha i konja | Marija Dejanović

ETIKA KRUHA I KONJA

Čarobnicu su zvali po nedjelji
jer je uvijek radila
pa da se barem imenom odmara.
Da je iz Engleske, zvali bi je po suncu
koje zaslužuje. Ovako svi šute.
Šutjeli su i onda kad je izgubila sina,
kad je odselila i odlučila svoje čarolije
odnijeti iz sela u kojem je odrasla.
Danju ubire glavice zobi
i polovi ih nožem.
Tijela im spaljuje. Noću izmišlja
sinove u dvojini i pjeva im

mali bijeli konj,
mali crni konj.
Mali crveni konji
otišli su u vatreni bunar.

Jutrima kupuje kokoši koje govore.
Pušta ih, lovi i vadi im kljun.
Njezina se pregača ne mršti,
svojevoljna pokora najveći je uspjeh
u etici kruha i konja.

Ne mora nitko znati što misliš,
rekla je jednog nedjeljnog jutra.

Pod njezinim se rukama,
kao upitnik bez točke,
savio obezglavljen kokošji vrat.